Tuesday 4 October 2011

Željko Tomašević: HRVATI ŽRTVE KOMUNIZMA

Željko Tomašević: HRVATI ŽRTVE KOMUNIZMA
Komunizam je danas i međunarodno osuđen kao zločinački totalitarni sustav,
a u XX. stoljeću je iznimno tragično i trajno obilježio hrvatski narod i domovinu.
Zločinačka narav komunizma izvirala je već iz njegove teorije i posljedične prakse,
koja je isključivo priznavala neograničeno revolucionarno nasilje kao jedini način
uspostave komunističkog poretka, uz primjenu tzv. diktature proletarijata kao
nastavka takvog neograničenog nasilja nakon osvajanja vlasti. Oblicima i razmjerima
svoga nasilja, komunizam je u svim državama i među svim narodima nad kojima
je vladao, počinio sustavne zločine zbog kojih su i Rezolucijom Parlamentarne
skupštine Vijeća Europe broj 1481. o osudi komunističkih zločina od 25. siječnja
2006., osuđeni svi komunistički sustavi bez iznimke.
Prema razmjerima i vrstama počinjenih komunističkih zločinstava nad Hrvatima,
s posljedicama koje još teško opterećuju hrvatsku današnjicu, a zasigurno će ih
trpjeti i budući hrvatski naraštaji, Hrvati su nedvojbeno među najstradalijim narodima
Europe. Masovna, planirana, pripremljena i od komunističkog partijskog i državnog
vrha zapovijeđena ubijanja Hrvata, koja su se na raznim stratištima provodila bez
ikakvih suđenja i zabilježbi, kao i ubijanja na marševima smrti, u brojnim logorima
i sličnim kazamatima uz tek vrlo rijetko vođene zabilježbe, ili ubojstvima nakon
presuda na prijekim i sličnim komunističkim političkim sudištima, po svojoj su
brojnosti ostvarila punu narav počinjenog zločina genocida nad hrvatskim narodom.
Uz masovna i pojedinačna ubijanja, kojima je bitno osakaćeno biće hrvatskog
naroda, komunizam je nad Hrvatima počinio i brojne druge vrste masovnih zločina,
poput utamničenja u logore i slične kazamate, mučenja i zlostavljanja, pljačku
imovine, progone i prisilne premještaje, prisilni rad i ostale oblike fizičkog terora,
otimanje narodnog životnog prostora nasilnom i nepravednom promjenom hrvatskih
granica i sustavnim uništavanjem tradicionalnih hrvatskih institucija, nacionalnog
identiteta, načina života i vrjednota koje su izvirale iz hrvatske narodne baštine.
Razmatrajući tragičnu ukupnost hrvatskog narodnog stradanja u odnosu na
razmjere i vrste stradanja pojedinih europskih naroda koji su se također nalazili
pod komunističkom vladavinom, nije moguće ne uočiti, jasnu posebnost tzv.
jugoslavenskog ili hrvatskog komunizma, izraženu kroz potpuno dominantni srpski
nacionalni utjecaj u partijskim i državnim strukturama, kojim su u naravi ostvarivani
ciljevi velikosrpske političke ideologije, uz bespogovorno podložništvo ili otvorenu
izdaju dužnosnika i članova komunističke partije hrvatske nacionalnosti. Svaki
otpor pojedinih hrvatskih komunista velikosrpskoj dominaciji i protuhrvatskoj politici
unutar komunističkih struktura, bio je najbrutalnije skršen fizičkim likvidacijama,
zatvaranjima ili u blažim oblicima, odstranjenjem hrvatskih komunista iz javnog i
političkog života, prijetnjama i zastrašivanjima koja su potom dovodila do potpunog
podaništva i nacionalne izdaje. U takvim uvjetima formalnog jugoslavenskog
komunizma pod čijim se okriljem provodila stvarna srpska okupacija Hrvatske,
jedino je i moglo doći do tolikih oblika i razmjera hrvatskog narodnog mučeništva.
Razmatrajući hrvatske ljudske gubitke, raseljavanje Hrvata i doseljavanja Srba i
drugih naroda na dotadašnje isključivo ili većinski hrvatske životne prostore, uz
nasilno umanjenje hrvatskih državnih granica, možemo utvrditi, da je hrvatskoj
narodnoj žrtvi sličnija vrsta i veličina žrtve europskih baltičkih naroda (Litvanaca,
Latvijaca, Estonaca) od žrtve srednjoeuropskih naroda (pr. Mađara, Slovaka,
Čeha), čije su komunističke vlasti ipak uspjevale očuvati većinski narodni ostanak
na njihovim prostorima, identitet, jezik, a najvećim dijelom i državne granice. Za
razliku od takvog srednjoeuropskog komunizma, kojem se stoga dijelom može
priznati i određena nacionalna narav, komunizam u Hrvatskoj nije ostvario bilo kakvo
pozitivno hrvatsko narodno obilježje. Unatoč tomu smo svjedoci, da se današnji
zagovornici i promicatelji jugokomunističkkog zločinačkog sustava, svesrdno
pokušavaju prometnuti u antifašiste, tobože zaboravljajući da su ostrašćeno ništili i
progonili upravo svaku odliku antifašizma, od zajamčenog prava na život, slobodu,
uključujući slobodu vjere i izražavanja mišljenja, političko udruživanje i višestranačje,
jednakost u ostvarivanju prava neovisno o političkoj stranačkoj pripadnosti, pravo
na privatno vlasništvo, i druge u slobodnim društvima zajamčena ljudska prava i
vrjednote.
Obilježavajući danas mučeništvo hrvatskoga Zavalja, i u njemu nalazimo primjer
koji spomenutu činjenicu vjerno oslikava i potvrđuje. Zavaljski kraj, u kojemu do II.
svjetskog rata nije živjela ni jedna pravoslavna obitelj, a koji je sve do 1931., kada
ga velikosrpske političke igre smjestiše u Vrbasku banovinu i Bihaćki kotar, bio
uvijek sastavni dio Like i Hrvatske, kraj u kojemu je strašnim masovnim zločinom
počinjenim nakon završteka II. svjetskog rata pobijen cvijet zavaljske hrvatske
mladeži (13% puka) pa o zločinu nametnut prijeteći zavjet šutnje, godine 1946.
opet nasilno i nezakonito biva pripojen tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Da zločinstvu
ne bi bio kraj, 1960. je nasilno iseljeno hrvatsko selo Baljevac, zbog navodno
prevelike blizine zrakoplovne baze JNA, a istodobno je selo Željava sa srpskim
stanovništvom, koje se nalazilo puno bliže vojnom uzletištu, ostavljeno živjeti
redovnim životom. Takvo tadašnje masovno nekažnjeno i prijetnjama zatajivano
ubojstvo zavaljske mladeži, nasilni premještaj zavaljskog kraja u granice tadašnje
BiH, potom i iseljenje cijelog jednog hrvatskog zavaljskog sela, uz hinjeno lažno
obrazloženje potrebe iseljenja i istodobno očuvanje srpskog sela, moguće je označiti
jedino institucionalnim zločinom počinjenim iz nacionalne mržnje prema hrvatskom
narodu, kojega je omogućio potpuno dominantan velikosrpski ideološki utjecaj unutar
vladajućih komunističkih struktura.
Takav jugoslavenski, a zapravo srbizirani komunistički režim je posebno krajem
II. svjetskog rata i u njegovom poraću počinio genocidni zločin nad stotinama
tisuća hrvatskih civila i vojnika, a što je bila javna tajna koju je jugoslavenska
država najjače nadzirala i onemogućavala bilo kakvo istraživanje, javni spomen
ili obilježavanje žrtava. Unatoč javnim zabranama i prijetnjama, Bleiburški pokolj
hrvatskog naroda je u domovini ostao sačuvan u sjećanjima i predaji hrvatskih
ljudi, a među hrvatskim iseljeništvom, i pisanim djelima dičnih hrvatskih rodoljuba i
neskrivanim javnim obilježavanjima. Kao što Hrvati ovdašnjeg Zavalja znaju, da im
cvijet njihove mladosti nije pobijen i većina pučana prognana, a njihov kraj granicom
umjetno i nezakonito pripojen BiH, tek zbog nekog nadnacionalnog ili iracionalnog
komunizma i jednako takvih komunista, nego zbog mržnje prema hrvatskom
čovjeku proizašle iz velikosrpske ideologije koja je smjerala istrebljenju Hrvata u
cilju zatiranja svake hrvatske države radi uspostave srpske države na hrvatskim
narodnim prostorima, tako i hrvatski narod pamti i zna, da takav masovni Bleiburški
pokolj Hrvata vojnika i civila neovisno o njihovoj dobi nije počinjen radi potreba i
ciljeva komunizma, nego zbog velikosrpske mržnje prema hrvatskom narodu, kojoj
je novoobučeno jugokomunističko ruho prigodno poslužilo za krvavo masakriranje
hrvatskih civila i vojnika.
Poglavica komunističkih zločina nad Hrvatima, Josip Broz Tito, tu je činjenicu i
izrijekom potvrdio, izjavivši, „da se moralo pustiti Srbe da se izdovolje“, a jedan od
njegovih glavnih pobočnika Milovan Đilas izjavom, „da je Hrvatska vojska morala
umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“. Znajući da je Jugoslavija u naravi bila okvir
i sredstvo velikosrpske hegemonije, ovu nepobitnu činjenicu nužno je uvijek vjerno
svjedočiti, ne u cilju poticanja bilo kakve osvete ili mržnje prema srpskom ili bilo
kojemu narodu, nego u cilju uspostave povijesne istine kao časne zadovoljštine
žrtvi i jamstva blagoslovljene budućnosti. Zbog institucijskog prikrivanja, točan broj
pobijenih Hrvata do danas je ostao nepoznat, ali je vrijedno spomenuti, da britanski
obavještajni dokumenti bilježe zbjeg od oko 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000
civila, a J.B. Tito u svom govoru u Ljubljani iznosi podatak o likvidaciji dvjesto tisuća
bandita i još toliko zarobljenih koje je sve stigla ruka njihove pravde, dok njegov
stožerni pobočnik u zločinu Aleksandar Ranković, u svom izviješću iznosi podatak o
čak 560.000 likvidiranih.
Protuhrvatska narav takvog jugokomunizma ostvarila se i nasilnim izmjenama,
odnosno umanjenjem hrvatskih državnih granica nakon II. svjetskog rata prema svim
tadašnjim susjednim republikama, o čemu vjerno svjedoči i već spomenuti slučaj
Zavalja.
Hrvatski narod je time, uz brojčano najveći gubitak ljudstva u tijeku i nakon II.
svjetskog rata, koji je utvrđen i podatcima prvog jugoslavenskog popisa stanovništva
unatoč svim njegovim ograničenostima, pretrpio i najveći gubitak državnog i životnog
prostora. Jugoslavenski srbizirani komunizam je hrvatskom narodu oteo čak i one
životne prostore nad kojima mu ni starojugoslavenska srpska vlada nije uspjevala
činjenično osporiti pravo. Tako je primjerice, jugokomunističko razgraničenje
u Srijemu i Bačkoj provedeno na štetu Hrvatske, uz sustavno potiskivanje ili
protjerivanje Hrvata. U odnosu na razgraničenje s uspostavljenom BiH, uz nasilje
i nepravdu nad zavaljskim krajem, nije moguće ne spomenuti za nas bolno pitanje
Neuma, kojim je presječeno hrvatsko državno područje na dijelu kojeg je još daleke
1718. Dubrovačka republika ustupila Turskoj, jednako kao i Sutorinu na ulazu u
Bokokotorski zaljev, a koji dijelovi nisu vraćeni Hrvatskoj unatoč davnoj propasti
turskog imperija, već su dodijeljeni BiH i Crnoj Gori. Razgraničenje s Crnom Gorom
utvrđeno je prema granicama oblasti uspostavljenih 1922., a ne prema stanju iz
1918., čime je Hrvatskoj oduzeto područje Boke kotorske i dalje na jugoistok. Za
razgraničenje sa Slovenijom bi se moglo također reći, da je u područjima tadašnjih
kotareva Čakovec, Karlovac i u Istri, dijelom provedeno na štetu Hrvatske, dok se
jugokomunističke vlasti, pri razgraničenju s Mađarskom nisu ni zalagale za prava i
možebitno priključenje Hrvata iz tzv. Bajskog trokuta, koji su s većinskim hrvatskim
stanovništvom sjeverne Bačke činili teritorijalno jedinstvo. Svjedoci smo, da se
pojedina katastarski i pravno potpuno nesporna hrvatska područja, poput dunavskih
ada, područja Sv. Gere, morske granice u Piranskom zaljevu ili granice u području
Prevlake, odnosno Bokokotorskog zaljeva, i danas političkim pritiscima ili silom
žele otrgnuti ili zadržati otrgnutima iz hrvatskog državnog područja, na što hrvatske
političke strukture ne nalaze pravi odgovor, ili čak umjesto sudskog rpavorijeka
utemeljenog na važećem međunarodnom pravu, koje ne bi bilo pravo da u sebi
ne sadrži sastavnicu pravednosti, protupravno pristaju na veleizdajničku političku
arbitražnu trgovinu.
Prihvaćanjem posljedica bilo kakvog i bilo čijeg nasilništva i bezakonja, šalje se
poruka i budućem silniku, da zlo i nasilje uspjeva, jer se nasiljem jednom nametnuto,
kasnije uspostavlja kao činjenica koju se bezraspravno poštuje. Stoga je hrvatskim
državnim vlastima obvezujuća zadaća savjesti, otvorenim činjeničnim pregovorima
s vlastima BiH, raspraviti i postići dogovor o pravednom rješenju nasilnog i
nezakonitog izdvajanja područja župe Zavalje.
Jednako tako, propašću komunizma i jugoslavenske države, javnosti su otkrivena
i obilježena mnogobrojna prikrivena masovna grobišta Hrvata, a pretpostavljeno
su bili stvoreni i svi uvjeti za institucionalno utvrđenje punine razmjera i vrsta
jugokomunističkih zločinstava nad hrvatskim narodom. Ipak, svjedoci smo
dosadašnje institucijske šutnje i daljnjeg prikrivanja zločina i zločinaca.
Zato i s ovoga zavaljskog skupa, upućujemo poziv hrvatskim vlastima za
neodgodivim omogućavanjem znanstvenog istraživanja komunističkih i ostalih
totalitarnih zločina u cilju odavanja priznanja žrtvama i prestanka svakog daljnjeg
manipuliranje njihovim brojem, istraživanje mnoštvenih grobišta iz II. svjetskog
rata i poraća (preko 1500 do sada otkrivenih), njihovim doličnim obilježavanjem,
utvrđivanjem identiteta i dostojanstvenim pokapanjem posmrtnih ostataka žrtava,
izradu hrvatskog žrtvoslovnika koji će poimenice zabilježiti svaku utvrdivu hrvatsku
žrtvu, povratom nasilno oduzete imovine i dostojanstva preživjelim žrtvama zločina
ili njihovim potomcima, zakonskom zabranom veličanja i javnog isticanja simbola
totalitarnog sustava komunizma i pokušavanja pretvorbe komunističkog sustava koji
je normama europske i šire međunarodne zajednice naroda jednodušno označen
zločinačkim bez iznimke, u navodni antifašizam, kao i za poništenje presuda
komunističkih tzv. „revolucionarnih“ ili „sudova nacionalne časti“ i ostalih političkih
sudskih postupaka, uz punu rehabilitaciju njihovih žrtava.
Zavalje, 13. kolovoza 2011.

No comments:

Post a Comment