Tuesday 17 April 2012

Andjelko Jurun: Hrvatska u Dvadesetom Stoljecu

HRVATSKA U DVADESETOM STOLJEĆU
Kraljevina Jugoslavija – 10. Travnja 1941. – NDH – Komunistička Jugoslavija 1945.–1990. i Republika Hrvatska od 1991.
Neznanje je majka svih zala!
U posljednjih tisuću godina svjetske povijesti, Hrvatska je sačuvala svoje bitne označnice koje prate samostalnu državu, sve do 1918. god.
U najgorim je trenutcima svoje opstojnosti uvijek imala Sabor i bana, koji su jamčili zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast.
Hrvatska je imala svoju vojsku, pod zapovjedništvom hrvatskih časnika, kojoj je na čelu bio ban.
U početku XX. stoljeća, hrvatski su se zastupnici borili da bi Hrvatska dobila svoja područja koja su prije bila pod turskom, a poslije pod austrijskom vlašću i da kao savezna država uđe u obnovljenu Podunavsku kraljevinu.
Prvi je svjetski rat (1914.) uništio hrvatsku budućnost, nestankom stoljetnoga Podunavskoga Carstva.
Hrvatska je izgubila posljednje označnice svoje samostalnosti, kada je godine 1918., bez volje naroda, bez glasovanja, bez svenarodnoga glasovanja (referenduma), a na temelju Versailleskoga mira (28. lipnja 1919.) uvrštena u zajedničku državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada je Hrvatskoj, u novoj državi, ukinut njezin Sabor, ustav i njezina vojska.
Već od početka  je Srbija nju smatrala Velikom Srbijom,a isto tako je htjela podčiniti i druge narode u novoj državi.
To je bio uzrok sukoba, koji je označio borbu hrvatskoga naroda za njegovu nezavisnost.
Volja za nezavisnošću pokazala se kod svih slojeva: seljaka, radnika, umnih radnika (intelektualaca) itd.
Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka okupila je ne samo seljake nego i druge slojeve, pa se pretvorila u pravi pokret, zato što se njezin vođa Stjepan Radić (1871.-1928. borio za hrvatska narodnosna prava, za demokratsku vlast i društvenu pravdu, protiveći se Velikoj Srbiji, kojoj je na čelu bio kralj Aleksandar I. Karađorđević (1888.-1934.), s nekoliko srpskih političkih stranaka.
Ta je politička borba prekinuta kada je srpski zastupnik pucao u hrvatske zastupnike u beogradsoj Skupštini i smrtno ranio Stjepana Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika.