Wednesday 26 September 2012

Sjećanje na Viktora Vidu (1913.- 1960.)


Sjećanje na Viktora Vidu (1913.- 1960.)


U posljednjem desetljeću svojeg života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica

Jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. godine u starodrevnom hrvatskom gradu Kotoru. Tu je polazio pučku školu i gimnaziju (od sedmog razreda u Podgorici). Godine 1933. upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Diplomirao je u listopadu 1937. godine. Sljedeće je godine dobio i iskoristio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskog jezika i književnosti (Rim). Potom je radio kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu, a u rujnu 1941. predavao je u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu te bio dodijeljen Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju Vida odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a onda od travnja 1943. u Rimu radi kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Rad agencije bio je krajem rujna godine 1943. obustavljen pa je tako i Vida ostao bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. dobio činovničko namještenje u Ponificia Commissione Assistenza u Rimu.
Za svojeg boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu bohemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste. S ugodnošću se sjećao svojih rimskih susreta s hrvatskim umjetnicima Meštrovićem i Kljakovićem te publicistom Radicom. Godine 1948. odlazi sa svojom malom obitelji (suprugom Mirom i sinom Klaudijem) u Buenos Aires.
U Argentini je okusio svu gorčinu emigrantskog života, dok se nije, na kraju, u ožujku 1950. smirio kao skromni državni činovnik. U franjevačkom mjesečniku Glas sv. Antuna tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. U drugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u Hrvatskoj reviji. U posljednjem desetljeću svojeg života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica.
Pjesničko djelo Viktora Vide, iako homogeno, dijeli se na dva dijela: poetske početke (tridesetak pjesama ispjevanih u domovini do 1942. godine i njegova odlaska u emigraciju) i na mnogo veći i zreliji opus objavljen uglavnom u Argentini.
Viktor Vida http://razred83.files.wordpress.com bio je pjesnik introvertirane lirike, ispovjedne poetske proze i tragičnog osjećaja života. Njegov je stil istodobno svečan i jednostavan – bremenit smislom, ali sadržajan i formalno savršen. Kroz svoje stihove objedinjuje sve četiri duhovne paradigme ljudske duše: umjetnost, religiju, filozofiju i prirodu. Podjednako je i pjesnik i klasik modernih nadahnuća. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika, najveći dio svojeg života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u Argentini.
Hrvatski pjesnik Viktor Vida počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.
U prokislo jesensko jutro, u nedjelju 25. rujna 1960., u 9.15, krenuo je pjesnik u susret Smrti, s kojom se suočio pod užasnom krinkom zasopljene, užarene lokomotive, i golemo svijetlo oko zauvijek je ugasilo mudre oči vidovnjaka divnih pjesničkih svjetova, i bila je po svijetlim tračnicama prolivena nesmirena krv jednog nesretnog hrvatskog boema, daleko od dragog zavičaja… Okrutno je bio pogažen još jedan ispaćeni hrvatski život… U dalekom Buenos Airesu.
(http://www.nsk.hr)

Tuesday 17 April 2012

Andjelko Jurun: Hrvatska u Dvadesetom Stoljecu

HRVATSKA U DVADESETOM STOLJEĆU
Kraljevina Jugoslavija – 10. Travnja 1941. – NDH – Komunistička Jugoslavija 1945.–1990. i Republika Hrvatska od 1991.
Neznanje je majka svih zala!
U posljednjih tisuću godina svjetske povijesti, Hrvatska je sačuvala svoje bitne označnice koje prate samostalnu državu, sve do 1918. god.
U najgorim je trenutcima svoje opstojnosti uvijek imala Sabor i bana, koji su jamčili zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast.
Hrvatska je imala svoju vojsku, pod zapovjedništvom hrvatskih časnika, kojoj je na čelu bio ban.
U početku XX. stoljeća, hrvatski su se zastupnici borili da bi Hrvatska dobila svoja područja koja su prije bila pod turskom, a poslije pod austrijskom vlašću i da kao savezna država uđe u obnovljenu Podunavsku kraljevinu.
Prvi je svjetski rat (1914.) uništio hrvatsku budućnost, nestankom stoljetnoga Podunavskoga Carstva.
Hrvatska je izgubila posljednje označnice svoje samostalnosti, kada je godine 1918., bez volje naroda, bez glasovanja, bez svenarodnoga glasovanja (referenduma), a na temelju Versailleskoga mira (28. lipnja 1919.) uvrštena u zajedničku državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada je Hrvatskoj, u novoj državi, ukinut njezin Sabor, ustav i njezina vojska.
Već od početka  je Srbija nju smatrala Velikom Srbijom,a isto tako je htjela podčiniti i druge narode u novoj državi.
To je bio uzrok sukoba, koji je označio borbu hrvatskoga naroda za njegovu nezavisnost.
Volja za nezavisnošću pokazala se kod svih slojeva: seljaka, radnika, umnih radnika (intelektualaca) itd.
Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka okupila je ne samo seljake nego i druge slojeve, pa se pretvorila u pravi pokret, zato što se njezin vođa Stjepan Radić (1871.-1928. borio za hrvatska narodnosna prava, za demokratsku vlast i društvenu pravdu, protiveći se Velikoj Srbiji, kojoj je na čelu bio kralj Aleksandar I. Karađorđević (1888.-1934.), s nekoliko srpskih političkih stranaka.
Ta je politička borba prekinuta kada je srpski zastupnik pucao u hrvatske zastupnike u beogradsoj Skupštini i smrtno ranio Stjepana Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika.