Thursday 6 October 2011

Kakvo je hrvatstvo hrvatskih predsjednika?

Kakvo je hrvatstvo hrvatskih predsjednika?

Izgubi li HDZ na izborima, nastavit će se detuđmanizacija u kojoj nema mjesta ni za hrvatstvo ni za katoličanstvo

U suvremenome globalističkom svijetu punom snagom djeluje divovski antinacionalni buldožder s ciljem poništavanja nacionalnog identiteta, rušenja nacionalnih država, obezvrjeđivanja nacionalne kulture, vjere, tradicije. Na djelu je proces brisanja povijesti, kulture, pamćenja, vjere, obitelji, tradicije, koji se iz dana u dan sve više ubrzava. Taj proces ne ugrožava samo nacionalni identitet hrvatskog naroda nego i po broju velike nacije, ali je ugroženost hrvatskoga naroda zbog specifične geopolitičke pozicije mnogo veća nego u drugim europskim državama posebno u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini već dugo vremena vrlo sustavno se oduzima pravo hrvatskome narodu na identitet, nacionalnost, ravnopravnost i konstitutivnost. Međutim, mnoge činjenice govore da su i procesi osporavanja nacionalnog u Hrvatskoj također vrlo opasni te da se u Hrvatskoj također sustavno obezvrjeđuje i hrvatstvo i katoličanstvo. Svako isticanje domoljublja, obrana tradicije, kulture, katoličkog morala i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti napada se kao konzervativizam i nazadnjaštvo. Ti procesi će se nastaviti još intenzivnije ulaskom Hrvatske u Europsku uniju koja smjera prema iznadnacionalnoj državi i poništenju nacionalne suverenosti članica i naroda Europske unije, ne samo malih naroda nego i velikih naroda. Neki njemački znanstvenici izazvali su pravu paniku u Njemačkoj jer su napisali da za 50 godina ne će više biti njemačkoga naroda i njemačke države. 

Nacionalno je (ne)važno!

Paralelno sa sve uspješnijim djelovanjem antinacionalnog buldoždera koji ruši nacionalne države i nacionalne identitete događaju se i potpuno suprotni procesi. Kod mnogih ljudi u različitim nacijama nacionalno postaje sve važnije. Ljudi se vraćaju tradiciji, kršćanskom moralu i ne prihvaćaju liberalistički ateizam i globalizam koji želi poništiti značenje nacije i vjere.

U takvim proturječnim procesima sve je jasnije da ne će doći do nestanka nacionalne države i da ne će nestati ne samo velike nacije nego i male nacije, da će potreba čovjeka za nacionalnim i vjerskim identitetom bivati sve većom. Zato treba očekivati da će doći do prevrjednovanja uloge nacionalne države. Njezina uloga u gospodarstvu pa i u zakonodavstvu i na drugim područjima će slabiti ali će jačati njezine funkcije, obveze u obrani i razvijanju nacionalnog identiteta, nacionalnih vrijednosti i nacionalne kulture.

U takvim globalnim proturječnim kretanjima hrvatski narod podijeljen na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u Bosni i Hercegovini i Hrvate u iseljeništvu živi svoje sudbinske dane kada će uskoro na parlamentarnim izborima odlučiti kakvo će vodstvo izabrati, kojim će putem krenuti u budućnost. Hoće li izabrati političke opcije koje vide budućnost Hrvatske u obrani hrvatskih nacionalnih interesa, u obrani tradicije, kulture, jezika i svega onoga što hrvatski narod čini hrvatskim narodom. Ili će izabrati političku opciju za koju ni hrvatstvo ni katoličanstvo nisu važni nego su prežvakane teme kako kažu iz prošlosti koje nam samo zamućuju pogled u budućnost.
Dakle, bitno je pitanje hoće li izabrati na slijedećim izborima hrvatski narod domoljube, dokazane i provjerene sa čvrstim hrvatskim nacionalnim identitetom, ljude koji su emocionalni Hrvati, kojima su domoljublje i ljubav prema vlastitom narodu važniji od svega drugoga, koji su se spremni i osobno žrtvovati u ostvarivanju interesa vlastitog naroda. Ili će izabrati ljude kojima je nacionalno nevažno, koji su zagovaratelji brisanja i napuštanja nacionalne države, koji smatraju da je nacionalno stvar prošlosti i da Hrvatsku treba izgrađivati kao i Bosnu i Hercegovinu na koncepciji građanina ateista koji nisu „opterećeni“ ni nacionalnim ni vjerskim, koji postaju građani Europe i građani svijeta, koji smatraju da nacionalne i vjerske razlike samo kompliciraju život i onemogućavaju brzi razvoj.

Kako su narodne vođe i u dobru i u zlu uzor građanima koji ih imitiraju i slijede, koji im nastoje biti slični izuzetno je važno ne samo kakvu politiku vode narodne vođe nego i kakav je njihov osobni stav, osobni primjer, jesu li domoljubi, jesu li emocionalni Hrvati, je li im nacionalno i vjersko opredjeljenje bitno ili su anacionalni i ateisti ili agnostici kojima ni hrvatstvo ni katoličanstvo nije važno. Pokušat ću u skladu s ovim načelnim stavovima ukratko analizirati kakav je odnos tri hrvatska predsjednika prema nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda i prema katoličkoj vjeri kao bitnim povijesnom čimbeniku izgradnje nacionalnoga identiteta hrvatskog naroda.

Tri hrvatska predsjednika

Jesu li hrvatski predsjednici Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipović emocionalni Hrvati ili su samo formalni Hrvati? Koliko im je bitan hrvatski identitet i koliko su spremni braniti nacionalne interese hrvatskoga naroda i staviti u sam vrh ne samo svoje politike nego i osobnog života ostvarivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta i hrvatskih nacionalnih interesa u novim uvjetima. Nema nikakve dvojbe da je i u osobnom životu i u njihovim politikama postoje ogromne razlike između tri hrvatska predsjednika u odnosu na hrvatstvo i katoličanstvo.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je izgrađena osobnost. Imao je izgrađen hrvatski nacionalni identitet, bio je državotvorni Hrvat ili kako to neki kažu integralni Hrvat koji je jednako volio sve Hrvate, i Dalmatince, i Slavonce, i Međimurce, i Zagorce i druge.  Iako je bio po užem opredjeljenju Zagorec, po emocionalnom opredjeljenju više je bio Hercegovac nego Zagorec jer je njegovo hrvatstvo bilo izrazito emocionalno i tvrdo što karakterizira hercegovačko hrvatstvo. Franjo Tuđman je volio svoj narod, cijeli svoj život posvetio je stvaranju hrvatske države i obrani identiteta hrvatskoga naroda te obrani hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini kao ravnopravnog naroda sa Srbima i Bošnjacima.

Tuđman je bio u pravom smislu riječi emocionalni Hrvat. On je i kao znanstvenik i kao čovjek svojim životom potvrdio da se Hrvat ne postaje ni po krvi ni po ocu ni po majci ni po precima ni hrvatskim genima; čak se ne postaje ni automatski ni prihvaćanjem hrvatske kulture, običaja, jezika, nacionalnih vrijednosti niti se postaje Hrvat samo životom u zajednici s pripadnicima hrvatskog naroda iako povijesne, kulturne, socijalne i društvene okolnosti formiraju savjest i svijest svakog čovjeka i bitno utječu na njegov identitet i sustav vrijednosti pa tako i na njegov nacionalni identitet. Međutim, sve te okolnosti mogu postojati a da čovjek pojedinac ne osjeća nikakvu nacionalnu pripadnost. Može biti netko Hrvat i podrijetlom, može živjeti njegova obitelj godinama u zajednici s drugim Hrvatima, može prihvaćati jezik, kulturu i običaje a da ipak ni na koji način nije emocionalno vezan za svoj narod. Dakle, za Tuđmana nije najbitnije što je po svim tim karakteristikama bio Hrvat. Za njegovo hrvatstvo najvažnije je da je ono bila svjesna emocionalna pripadnost, da je za njega hrvatstvo bilo najvažnija stvar u životu.

Franjo Tuđman je živio za Hrvatsku

Najveća ideja za koju je Franjo Tuđman bio spreman žrtvovati sebe, ići u zatvor i boriti se bez obzira na posljedice koje je osobno mogao doživjeti. Tuđman je imao emocije, on je plakao kad je podizao hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi jer je u tome vidio ostvarenje svoga životnog cilja i smisla svoga života. Tuđman je bio pun ljubavi, bio je opijen i zanesen. Poštovao je tradiciju hrvatskoga naroda, kolektivno pamćenje, identitet. Zato je za njega hrvatstvo bilo iznad svega, zato je uspio u ostvarivanju svoje povijesne misije, zato je on utemeljitelj samostalne i suverene hrvatske države, čovjek koji je završio stoljetnu borbu hrvatskog naroda za formiranje vlastite suverene i nacionalne države.  

Zato se može reći da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio i ostao u hrvatskome narodu primjer hrvatstva i domoljublja koji treba slijediti. Upravo zbog njegovoga hrvatstva već za njegovog života a posebno poslije njegove smrti krenuo je proces takozvane detuđmanizacije s ciljem da se Tuđman oblati kao uzor, kao velikan i da se nakon toga počne s procesom rashrvaćenja hrvatskoga naroda koji je već daleko odmakao. Njegovo domoljublje, njegovo hrvatstvo pokušavalo se i pokušava se krivotvorinama pretvoriti ne samo u šovinizam nego i u zločinački pothvat. Zato je za budućnost Hrvatske presudno kojim će putem krenuti Hrvatska. Povratak na vrijednosni sustav domoljublja Franje Tuđmana bitan je za budućnost hrvatskog naroda.

Suprotno Tuđmanovoj koncepciji i Stjepan Mesić i Ivo Josipović ponudili su potpuno drukčije shvaćanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. I jedan i drugi svaki na svoj način uključili su se u diskreditaciju i rušenje Tuđmanove koncepcije i poništavanje onoga što je hrvatski narod ostvario na čelu sa Franjom Tuđmanom. Oni su bili značajni čimbenici i danas su koji žele nastaviti proces detuđmanizacije odnosno rashrvaćenja hrvatskoga naroda.

I političke stranke u Hrvatskoj pred ove izbore sve više se svrstavaju u dva bloka. Prvi blok koji sve više vidi izlaz u zaustavljanju detuđmanizacije i povratku na Tuđmanovo domoljublje i obranu nacionalnog identiteta kao najvažniji zadatak i na drugi blok u koji spadaju Josipović i Mesić koji želi nastaviti detuđmanizaciju, poništiti vrijednosti Domovinskoga rata i pokušati vratiti Hrvatsku na vrijednosti koje simbolizira crvena zvijezda petokraka i komunistički antifašizam.

Stjepan Mesić - krivokletnik na Haaškome sudu

Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u svoja dva mandata nastojao je kao svoj najvažniji zadatak srušiti mit o Franji Tuđmanu i detuđmanizirati Hrvatsku. On je svojim radom i životom bio samo formalni Hrvat bez nacionalnih emocija i svega onoga što je imao Franjo Tuđman. Npr. u dva mandata Stjepan Mesić nije posjetio ni jedanput Hrvate u Mostaru i Hercegovini niti ih je branio što mu je bila dužnost kada su ih sotonizirali i kada su im uzimana njihova nacionalna prava. Upravo suprotno on je pomagao te procese i vodio je promuslimansku politiku. Zato je slavljen kao heroj na Baščaršiji, zato je postao počasni (lažni) doktor tuzlanskoga sveučilišta. 

Kao krivokletnik na Haaškome sudu ostat će zapamćen u povijesti hrvatskoga naroda kao predsjednik države koji je lažno svjedočio protiv državnoga i vojnog vodstva vlastite domovine. Bliži su mu bili Moamer Gadafi i Fidel Castro nego Franjo Tuđman. Međutim, Stjepan Mesić je žilav čovjek koji ne odustaje od svoje misije detuđmanizacije te se izborio da bude predsjednik u sjeni i nakon isteka mandata te koristi svaku priliku za napad na veliko Tuđmanovo djelo pokušavajući Franju Tuđmana lažno prikazati kao partnera zločinca Miloševića. Diskreditira Domovinski rat kao temelj ove hrvatske države i stvara uvjete da komunistički antifašizam bude temelj ove hrvatske države. Braneći komunističke zločine on stimulira ponovne sukobe iz prošlosti crvenih i crnih. „Proslavio“ se i pokušajem da se zabrani uporaba križa u katoličkoj Hrvatskoj odnosno politikom u kojoj je nastojao poništiti važnost katoličkog identiteta u identitetu hrvatskog naroda.

Ivo Josipović vjerni nasljednik Stipe Mesića

Treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović bliži je po svom nacionalnom identitetu Stjepanu Mesiću nego Franji Tuđmanu. Josipović je agnostik ali se vrlo pažljivo odnosi prema Crkvi i vjeri; čak je pobrao velike simpatije kao domaćin Svetomu Ocu. Međutim, Josipović slijedi Mesića u obrani komunističkih zločina, veliča crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde, demokracije i ljepote, priključuje se Mesićevoj tezi da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu i prihvaća strategiju predsjednika Srbije Borisa Tadića da nije bilo velikosrpske agresije nego da se radilo o građanskom ratu i podijeljenoj krivnji srpskog i hrvatskog nacionalizma na čelu s Miloševićem i Tuđmanom.

Dakle, ni Ivo Josipović nije emocionalni Hrvat. Za njega kao i za Mesića hrvatstvo nije bitno, on nastoji biti obnovitelj regije, branitelj „tit(o)izma“, nastoji biti Europljanin, građanin svijeta. Ponekad se stiče utisak da Ivo Josipović ne samo da ne brani hrvatske nacionalne interese, nego više brani politiku svoga prijatelja srbijanskog predsjednika Borisa Tadića odnosno da mu je više stalo do regije nego do Hrvatske. Očito da ni za Ivu Josipovića kao ni za Stjepana Mesića u obiteljskom životu, a pogotovo u njihovim politikama, hrvatstvo nije prioritet. Kada se ocjenjuje hrvatstvo Mesića i Josipovića onda nije bitno jesu li im žene Hrvatice ili nisu, nije bitno tko su im roditelji, bitno je kao i kod Tuđmana koliko su oni emocionalni Hrvati, koliko im je hrvatstvo bitno u osobnom životu i u politici.

Dakle, nije bitno za bilo čije hrvatstvo je li mu majka ili žena Hrvatica ili nije, nije bitno što mu je otac bio u životu. Dijete ne može birati roditelje, niti snositi krivnju zbog grijeha roditelja. Zato su neopravdane kritike Stjepanu Mesiću kojem prigovaraju da ima ženu Srpkinju odnosno Ukrajinku, kao ni kritike Ive Josipovića zbog majke i supruge ili oca komunista. Njihovo hrvatstvo se mora vrjednovati na bazi njihovoga osobnog ponašanja i na temelju njihove politike. Neopravdano se kritizira Josipović što mu je otac bio komunist, što je najprije bio na strani Hrvatskoga proljeća odnosno Savke i Tripala da bi na Titinom obračunu u Karađorđevu prešao na stranu Vladimira Bakarića, Milke Planinc, Dušana Dragosavca i drugih koji su rušili Hrvatsko proljeće i provodili tešku represiju.

Josipović svoju „novu pravednost“ učio od svoga oca

S obzirom da nisu do kraja vjerovali Josipovićevom ocu, dali su mu tešku zadaću. Bio je na čelu komisije koja je odlučivala tko će ići u zatvor, tko će biti proglašen hrvatskim nacionalistom, tko će biti izbačen iz partije a tko s posla, koga će se progoniti a koga amnestirati. Međutim, to sam i u predizbornoj kampanji i prigovorio Josipoviću opasno je kada Josipović tvrdi da je svoju novu pravednost učio od svoga oca jer to nije bila pravednost nego komunistička antihrvatska represija prema ljudima u Savezu komunista Hrvatske koji su imali nacionalni osjećaj i koji su 1971. godine stradali da bi se stvorile pretpostavke za ono veliko što je napravio Franjo Tuđman 90-ih godina na čelu hrvatskoga naroda. Možda i ti događaji su razlog zašto Ivo Josipović vodi Mesićevu politiku a ne nastavlja Tuđmanovu politiku.

Prošlo je 20 godina od stvaranja i obrane hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da će Hrvatska za dvije godine ući u Europsku uniju. Također nema nikakve dvojbe da će se procesi rashrvaćenja Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastaviti pogotovo ako na vrh vlasti i u Banske dvore i u Sabor budu izbrani ljudi koji će nastaviti detuđmanizaciju i jedinstveno provoditi Mesićevu i Josipovićevu politiku u kojem nema mjesto ni za hrvatstvo ni za katoličanstvo.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

No comments:

Post a Comment