Tuesday 4 October 2011

Sramna uloga američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera

PRIJE DVADESET GODINA
Sramna uloga američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera 

Moskva i europska „dvanaestorica“ protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije - Sve više problema u prometovanju imat će autobusni prijevoznici „Polet” iz Vinkovaca, „Panturist” iz Osijeka i „Čazmatrans” iz Vukovara. Nekim cestama je prometovanje postalo nemoguće, ne samo zbog barikada koje su se pojavljivale iznenada i tako i nestajale, već i zbog pucanja na autobuse, maltretiranja putnika, pa i otimanja autobusa i vozača. Čelni ljudi Osijeka, Belog Manastira, Vinkovaca, Vukovara, Iloka i Županje stalno su pozivali na razum i molili građane da se ne daju uvući u oružani sukob kojeg su teroristi i jugovojska priželjkivali.
 
Sljedećih dana svi rečeni oblici izazivanja i stalne šetnje oklopnih vozila jugovojske su nastavljeni, a mještani Šarengrada prijavili su Hrvatskoj policiji stalne upade srbijanskih specijalaca na njihovu Šarengradsku adu, gdje su oni oduvijek držali svoju stoku na slobodnoj ispaši. Šarengradska ada je otok dužine desetak kilometara i cijeli se nalazi na hrvatskome državnom prostoru, a sada je cilj taj otok prisvojiti Republici Srbiji. Na žalost niti danas, dvadest godina poslije, hrvatska vlast nije riješila pitanje tog otoka i tolerira i dalje srbijansko vojvođansku nazočnost.
 
Tzv. JNA je 14. lipnja u selu Markušica preko svojih pričuvnih oficira organizirala vježbu za civilno pučanstvo, a uvježbavali su zamračivanje i druge mjere iz programa civilne zaštite. Zaredale su pljačke obiteljskih kuća u selima s miješanim pučanstvom, onih Hrvata koji su na privremenom radu u Njemačkoj. Tako su u Oroliku opljačkane kuće Andrije i Mare Balaž i Johana Sepa. Prometovanje željezničkom prugom Vinkovci - Luka Vukovar sve je duže u prekidu, pa je upitno prevoženje pristigle robe tegljačima u ovu najveću hrvatsku riječnu luku.  
 
Od sredine lipnja seljaci su na svoje njive počeli odlaziti u skupinama i pod zaštitom pričuvnoga sastava policije. Ovako je bilo od Osijeka do Vukovara i Iloka, te od Vinkovaca do Županje svugdje, gdje su u susjednom selu Srbi bili makar i relativna većina. Svakodnevno su stizale vijesti i o ugrožavanju radnika Hrvatskih šuma, primjerice, u šumi Jankovačka i Petrovačka Dubrava. Nastavljeno je miniranje pruge Vinkovci - Luka Vukovar, ali sada i one Vinkovci - Brčko, redovito u željezničkoj postaji Vrapčana u blizini Mirkovaca.
 
Da su se izdaleka Srbi u vukovarskoj općini pripremali na agresiju pokazuje i informacija iz Sekretarijata za narodnu obranu općine Vukovar. Kada su Hrvati u tom Sekretarijatu, koji je bio potpuno u rukama ekstremnih Srba, preuzeli upravu, izvršena je inventura. Utvrđeno je da nedostaje 560 vreća za spavanje, 450 pribora za jelo, 236 odijela civilne zaštite, 104 sanitetske torbe, 114 šatorskih krila, 27 nosila i veća količina drugog, isključivo vojnog materijala. U više navrata je utvrđeno da se iz bolnica u Osijeku, Vukovaru i Vinkovcima krade medicinsko - sanitetski materijal i odnosi u sela s pretežito srpskim pučanstvom. Tamo su se stvarale civilne službe koje trebaju funkcionirati u ratnim uvjetima. Izdvajaju se Tenja, Trpinja, Borovo Selo i Mirkovci, ali i druga manja mjesta, gdje se planski i sustavno pripremaju centri iz kojih je u to vrijeme upravljano pobunom.
 
Kada je u pitanju Vukovar, tamo se u specifičnim uvjetima, posebice stoga što HDZ nije bio na vlasti, pripremala obrana na čelu koje je Tomislav Merčep. Potpuno je drukčije u selima s hrvatskom većinom poput Bogdanovaca, Sotina, Šarengrada, Tovarnika i drugih gdje je HDZ na vlasti i gdje su mjesne zajednice organizirale obranu. Što se tiče Belog Manastira i Baranje, tamo su sve obrambene pripreme gotovo potpuno onemogućene, a sve što je činjeno, činjeno je u okviru MUP-a RH. Osijek, Vinkovci i Županja su bili u potpuno drukčijem položaju, a tu su osim HDZ-a i međustranačka vijeća djelovala u funkciji priprema obrane. Ne pripremati se za obranu nakon svega što se događalo i dogodilo u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, bilo bi političko sljepilo. Znali su to dobro i oni koji su bili na čelu Sekretarijata za obranu, poput Branimira Glavaša u Osijeku, Josipa Pećija u Vinkovcima i već rečenog Tomislava Merčepa u Vukovaru.
 
Ovdje na istoku Hrvatske je sve vrlo rano bilo jasno, pa je bio problem kako uvjeriti neke u Zagrebu koliko su stvari ozbiljne, kao i uvjeriti one koji su htjeli brzi obračun s neprijateljem da treba biti strpljiv. Dakle, trebalo je ljude ovdje na mjestu svih tih izazova terorista i Jugovojske pripremiti za neizbježno, ali da to bude onda kada to najviše odgovara Hrvatskoj kao cjelini. Trebalo je „pokazati zube“, odnosno pokazati da će se svaki dio Hrvatske braniti, no i u tome je trebalo naći mjeru i stati kada treba.
 
Događaji u Republici Hrvatskoj, posebice oni na istoku, gdje su događaji poprimili zabrinjavajuće tijekove i razmjere, došli su pod povećalo i međunarodne zajednice. Tako je veleposlanik SAD-a u SFRJ Warren Zimmermann u Zagrebu predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu rekao da je „interes SAD-a da se svi problemi i sukobi rješavaju pregovorima i demokratski, uz puno pošitvanje ljudskih prava”. A predsjedniku Hrvatskoga Državnog Sabora dr. Žarku Domljanu Zimmerman je priznao da je tzv. Krajina „isključivo hrvatski teritorij”.
 
Hrvatski sabor započeo je 18. lipnja 1991. svoje „trajno zasjedanje”, s nakanom da potraje sve dok se ne donesu svi zakoni i drugi državno pravni dokumenti potrebni da se plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda o samostalnosti provede u djelo. Sve što je trebalo učiniti, a riječ je bilo o više od šezdeset prijedloga zakona, trebalo je učiniti do 30. lipnja.
 
U skladu s time, već 20. lipnja 1991. Vlada Republike Hrvatske uputila je Saboru prijedlog Zakona o obrani. Zatražena je hitna procedura u njegovu donošenju. Kao predlagač, Vlada je napomenula i sljedeće: „Ocjenjujući stanje zakonskog uređenja obrambenog sustava, ističemo da to uređenje više ne odgovara ostvarenim promjenama u političkom i gospodarskom sustavu, a u određenim dijelovima koji se odnose na ustrojstvo teritorijalne obrane, vojne obveze, civilne zaštite, te na prava i obveze pravnih i fizičkih osoba u suprotnosti su s važećim ustrojstvom Republike Hrvatske”.
 
Prijedlog Zakona predviđao je da glavni čimbenik obrane suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti budu Hrvatske oružane snage. Oružane snage tvorile bi jednu cjelinu, a sastojale bi se od Hrvatske vojske i Zbora narodne garde. U Oružanim snagama predviđala se uporaba hrvatskogajezika i latiničnog pisma. Oblici Oružanih snaga bili bi Kopnena vojska, Ratno zrakoplovstvo i Ratna mornarica. Nadalje, u Oružanim snagama zabranjuje se osnivanje stranaka i svaka politička aktivnost. Mobilizacijom Oružanih snaga zapovijeda predsjednik Republike, a svaki građanin dužan je štititi i braniti neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Svaki građanin podliježe vojnoj obvezi, radnoj obvezi, obvezi sudjelovanja u Civilnoj zaštiti, Službi motrenja i obavješćivanja te materijalnoj obvezi. Danom stupanja na snagu ovog zakona, Republika Hrvatska ne će više upućivati svoje novake na služenje vojnog roka u JNA izvan područja Republike Hrvatske. Od ovoga bi se odstupalo samo u slučaju da se postigne konfederativni ugovor koji bi predviđao neke zajedničke vidove vojske.
 
Na skupnoj sjednici Hrvatskoga sabora održanoj tog dana, dakle 20. lipnja, kad je Vlada i uputila ovaj prijedlog, obrazloženje prijedloga Zakona o obrani dao je ministar obrane Republike Hrvatske, general Martin Špegelj: „Zakon o obrani jedan je od najvažnijih propisa za ostvarivanje i zaštitu suvereniteta Republike Hrvatske”. U nastavku izlaganja, Špegelj je rekao da će ovaj zakon označiti ustrojavanje Oružanih snaga koje tvori Hrvatska vojska i Zbor narodne garde. Zakonom je predviđeno, kao što je to predviđeno i zakonima u drugim suverenim modernim državama, da se u slučaju izravne ugroženosti ratom, po odluci predsjednika države ustrojava ratni kabinet. Ratni kabinet bi pripremao donošenje potrebnih odluka u svezi s uporabom Oružanih snaga. Predviđeno je da predsjednik Republike može na ministra obrane prenijeti određene poslove vođenja i zapovijedanja Oružanim snagama, ali ne i odluke o uporabi Oružanih snaga.
 
Špegelj je posebno istaknuo da se u ovom modernom zakonu o obrani usklađenom s europskim dostignućima predviđa i mogućnost „prigovora savjesti”, pa tako oni koji zbog vjerskih ili moralnih razloga nisu pripravni služiti u Oružanim snagama, mogu tu obvezu obaviti u Civilnoj zaštiti ili sličnim službama. Što se tiče financiranja obrane, ono se treba temeljiti na osnovi načela javnih rashoda. Sva sredstva do sada izdvajana za financiranje saveznih oružanih snaga, kako je istaknuo ministar Špegelj, znatno su veća od onih koja su potrebna za financiranje Oružanih snaga Republike Hrvatske.
 
Nekoliko dana prije hrvatsko-slovenskog proglašenja neovisnosti u Jugoslaviju je doputovao državni tajnik SAD-a James Baker. Toga dana, 21. lipnja 1991., imao je čak jedanaest odvojenih sastanaka, i to s predsjednicima predsjedništava svih jugoslavenskih republika, ministrima Savezne vlade i članovima Predsjedništva SFRJ. Poznato je da je CIA već ranije upozorila da Jugoslavija ne će moći ostati cjelovita i da će sve skupa dovesti do rata. Nekoliko godina kasnije, u TV-seriji „Smrt Jugoslavije” BBC-ja, prema vlastitim sjećanjima na te susrete, Baker je rekao i ovo: „Pitanje je bilo hoću li im pokušati objasniti što će im se, prema našem mišljenju, dogoditi ako raskid ne bude miran. Nismo bili naivni, ali smatrali smo da će nas, ako si ne damo truda, optužiti da nismo pokazali ni dobru volju. I tako, iako znajući da imamo vrlo malo izgleda za uspjeh, otišli smo i dali si truda“.
 
Činjenica je da je državni tajnik SAD-a upozorio slovenskoga predsjednika Milana Kučana, jednako kao i hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana, da Helsinška deklaracija priznaje samo mirno samoodređenje, a ne osamostaljenje silom. No, činjenica je i to da je Miloševiću, Joviću i Kadijeviću rekao da će SAD vršiti pritisak na Hrvatsku i Sloveniju da ne proglase neovisnost. Ipak, najvažnije što je James Baker rekao bilo je da „SAD ne će tolerirati uporabu sile kojom bi se spriječilo proglašenje neovisnosti“. Što je još rekao američki državni tajnik, do danas nije obznanjeno, no postoji opće mišljenje da je saveznim tijelima ipak dao mig da mogu Hrvate i Slovence „lagano udariti po prstima”.
       
Na najave odluka hrvatskoga odnosno slovenskog parlamenta međunarodna je zajednica, dakle, reagirala vrlo suzdržano. Bijela kuća deklarativno je podržala nacionalne težnje Hrvatske i Slovenije za autonomijom i suverenitetom, uz uvjet da do toga dođe mirnim putem. Beogradska Politika prenijela je izjavu šefa ruske tajne službe KGB-a, generala V. Krjučkova, koji je izjavio da Jugoslavija treba ostati jedinstvena jer bi se tako svi osjećali sigurnije. Dvanaest zemalja Europske unije 23. lipnja 1991. donijelo je odluku da ne će priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije ako te republike jednostrano odluče napustiti jugoslavensku federaciju.
 
Davor Runtić 

No comments:

Post a Comment