Wednesday 26 September 2012

Sjećanje na Viktora Vidu (1913.- 1960.)


Sjećanje na Viktora Vidu (1913.- 1960.)


U posljednjem desetljeću svojeg života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica

Jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. godine u starodrevnom hrvatskom gradu Kotoru. Tu je polazio pučku školu i gimnaziju (od sedmog razreda u Podgorici). Godine 1933. upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Diplomirao je u listopadu 1937. godine. Sljedeće je godine dobio i iskoristio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskog jezika i književnosti (Rim). Potom je radio kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu, a u rujnu 1941. predavao je u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu te bio dodijeljen Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju Vida odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a onda od travnja 1943. u Rimu radi kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Rad agencije bio je krajem rujna godine 1943. obustavljen pa je tako i Vida ostao bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. dobio činovničko namještenje u Ponificia Commissione Assistenza u Rimu.
Za svojeg boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu bohemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste. S ugodnošću se sjećao svojih rimskih susreta s hrvatskim umjetnicima Meštrovićem i Kljakovićem te publicistom Radicom. Godine 1948. odlazi sa svojom malom obitelji (suprugom Mirom i sinom Klaudijem) u Buenos Aires.
U Argentini je okusio svu gorčinu emigrantskog života, dok se nije, na kraju, u ožujku 1950. smirio kao skromni državni činovnik. U franjevačkom mjesečniku Glas sv. Antuna tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. U drugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u Hrvatskoj reviji. U posljednjem desetljeću svojeg života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica.
Pjesničko djelo Viktora Vide, iako homogeno, dijeli se na dva dijela: poetske početke (tridesetak pjesama ispjevanih u domovini do 1942. godine i njegova odlaska u emigraciju) i na mnogo veći i zreliji opus objavljen uglavnom u Argentini.
Viktor Vida http://razred83.files.wordpress.com bio je pjesnik introvertirane lirike, ispovjedne poetske proze i tragičnog osjećaja života. Njegov je stil istodobno svečan i jednostavan – bremenit smislom, ali sadržajan i formalno savršen. Kroz svoje stihove objedinjuje sve četiri duhovne paradigme ljudske duše: umjetnost, religiju, filozofiju i prirodu. Podjednako je i pjesnik i klasik modernih nadahnuća. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika, najveći dio svojeg života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u Argentini.
Hrvatski pjesnik Viktor Vida počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.
U prokislo jesensko jutro, u nedjelju 25. rujna 1960., u 9.15, krenuo je pjesnik u susret Smrti, s kojom se suočio pod užasnom krinkom zasopljene, užarene lokomotive, i golemo svijetlo oko zauvijek je ugasilo mudre oči vidovnjaka divnih pjesničkih svjetova, i bila je po svijetlim tračnicama prolivena nesmirena krv jednog nesretnog hrvatskog boema, daleko od dragog zavičaja… Okrutno je bio pogažen još jedan ispaćeni hrvatski život… U dalekom Buenos Airesu.
(http://www.nsk.hr)