Tuesday 4 October 2011

Prijedlozi i primjedbe glede državljanstva i tzv. dvojnog prebivališta

Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske

Prijedlozi i primjedbe glede državljanstva i tzv. dvojnog prebivališta

 
 „Sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu, ubrzat će se i olakšati primitak u hrvatsko državljanstvo Hrvatima izvan Republike Hrvatske uvažavajući vjerodostojnu dokumentaciju koja potvrđuje izjašnjavanje o pripadnosti hrvatskom narodu“ (čl. 36. Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH, prvo čitanje).
 
Hoće li i kad će u Hrvatski državni sabor stići Konačni prijedlog zakona o odnosima RH s Hrvatima u RH, ne znamo ali može biti korisno čuti i razmotriti različitie primjedbe i prijedloge u svezi s tekstom zakona koji je usvojen u prvom čitanju. Hrvatski fokus omogućava komentare objavljenih tekstova te time olakšava javnu raspravu o prijedlozima od općeg interesa. O tom prijedlogu Zakona svoje primjedbe predsjednici Vlade, predsjedniku Hrvatskoga državnog sabora i predsjedniku Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske poslao je dr. Zdravko Sančević, sada generalni konzul ad honorem u Venezueli mjerodavan i za susjedne zemlje u kojima hrvatska nema svoja diplomatska predstavništva.
 
Koristan prijedlog dr. Zdravka Sančevića

Njegov prijedlog glasi: „Svaki Hrvat izvan Republike Hrvatske i njegovi potomci imaju pravo na hrvatsko državljanstvo. Sukladno Zakonu o hrvatskome državljanstvu Hrvati iz Bosne i Hercegovine, pripadnici hrvatskih manjina te iseljenici i njihovi potomci imaju pravo kao Hrvati na hrvatsko državljanstvo. Hrvat je svaki koji se identificira s hrvatskim narodom – nacijom. Hrvatski iseljenik je (po članu 11. Zakona o hrvatskome državljanstvu) za hrvatske iseljenike i potomke vidi čl. 11. zakona o državljanstvu. Ni jednog Hrvata se ne smije diskriminirati po rasi, boji kože ili bilo kojim antropološkim karakteristikama niti po mjestu rođenja ili po vjeroispovijesti. Hrvatska po Zakonu o hrvatskome državljanstvu je ona država iz koje se Hrvat iselio ili morao iseliti: Kraljevina Hrvatska-Dalmacija-Slavonija do 1918., Država Srba Hrvata i Slovenaca 1918., Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca - Kraljevina Jugoslavija 1919.-1939., Banovina Hrvatska 1939.-1941., Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska 1946.-1991., Republika Hrvatska od 25. lipnja 1991. i Republika Bosna i Hercegovina, država bosansko-hercegovačkih Hrvata od 1945. do 1992. i od 1. 3. 1992.“
 
Dr. Zdravko Sančević je jedan od najboljih poznavatelja hrvatskoga iseljeništva. Bio je ministar za iseljeništvo od 1991.-1992. zatim prvi opunomoćeni veleposlanik Hrvatske u BiH od 1992. do 1996., potom zastupnik u Hrvatskome državnom saboru i predsjednik Odbora za usljeništvo a sada je generalni konzul ad honorem. Ima golemo iskustvo u borbi protiv samovolje i intertnosti hrvatske administracije i da njega nije bilo na čelu Odbora za useljeništvo, Područja od posebne državne skrbi bila bi ostala bez velikog broja Hrvata koji su na ta područja došli kao izbjeglice i progranici iz Bosne i Hercegovine, Kosova i Vojvodine.

S jedne strane na dalje iseljavanje hrvatskih doseljenih obitelji poticale su neke međunarodne organizacije, a s druge strane tim nastojanjima međunarodnih organizacija na ruku su išli neki birokrati koji su glumili velike Hrvate pa su odbacivali zahtjeve Hrvata koji potječu iz tzv. mješotivitih brakova. 
 
Njegov prijedlog pokazuje poznavanje povijesti i okolnosti u kojima je hrvatski narod živio i živi i priznavanje stvarnosti da hrvatski narod danas živi u svoje dvije države a u iseljeništvu, taj državnim granicama podijeljeni narod, živi kao jedno nepodijeljeno hrvatsko iseljeništvo.
 
Njegov prijedlog bi ipak trebalo dopuniti jasnim definicijama: pripadnika hrvatskoga naroda, pripadnika hrvatske narodne manjine i hrvatskog iseljenika jer će u protivnom, čl. 36. Zakona onemogućit stjecanje hrvatskoga državljanstva mnogim pripadnicima hrvatskoga naroda, iseljenicima i njihovim obiteljima. To se jasno vidi iz primjene Zakona o hrvatskome državljanstvu čije odredbe neki službenici MUP-a tumače i primjenjuju arbitrarno i protivno smislu odredbi tog zakona a na štetu općih interesa hrvatske nacije.
 
Tako npr. u jednom intervjuu u časopisu Hrvatske matice iseljenika Matici, bivši načelnik u MUP-u u Upravi za upravne i inspekcijske poslove a sada službenik u hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu govori o iseljenicima iz Republike Hrvatske iako u članku 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu tog termina nema nego se kaže da je iseljenik osoba koja je iselila „iz Hrvatske“ a podrazumijevaju se sva hrvatska povijesna etnička područja. Dr. Sančević na to ukazuje navodeći imena država iz kojih je hrvatski narod iseljavao i iseljava.
 
U skladu s odredbom Europske konvencije o državljanstvu, svaka država suvereno odlučuje tko su njezini državljani pa tako i Hrvatska s punim pravom i na temelju čl. 10. te svoga nacinalnog interesa hrvatsko državljanstvo pripadnicima stožernog naroda daje na temelju više odredbi Zakona o hrvatskom državljanstvu i za njih postavlja drukčije uvjete od uvjeta koje trebaju ispuniti osobe koje nemaju nikakve poveznice s hrvatskim narodom.
 
Nediskriminirajući zakon

Zakon o hrvatskome državljanstvu ne diskriminira pripadnike hrvatskoga naroda po vjeroispovijesti, boji kože, mjestu rođenja i boravišta. Od njih ne traži ni odricanje od stranog državljanstva jer se opravdano pretpostavlja da je njihova lojalnost Hrvatskoj neupitna i da je njihova integracija u hrvatsku naciju brža i lakša. Strancima se postavljaju dodatni uvjeti (poznavanje jezika i običaja, godine bovaka itd.) da bi se mogli integrirati u zemlju primateljicu. Među hrvatskim državljanima, neovisno po kojoj zakonskoj osnovi dobili državljasntvo, ne pravi se nikakva diskriminacija.
 
Dr. Sančević iz iskustva kao veleposlanik u BiH i kasniji predsjednik Odbora za useljeništvo u Hrvatskome državnom saboru zna da su neki službenci pravili diskriminaciju među pripadnicima hrvatskoga naroda zbog njihove vjerske pripadnosti, etničkog i zemljopisnog podrijetla, boje kože, imena i prezimena itd. On zna da je Hrvatska ni za Nezavisne Državne Hrvatske koliko je bilo moguće, izbjegavala primjenu rasnih zakona pa su tako npr. Židovi iz miješanih brakova Hrvata/Hrvatice, ostali živjeti slobodno u hrvatskim gradovima.
 
Da bi se doista Zakon o hrvatskome državljanstvu mogao primjenjivati u smislu odredbi tog zakona, potrebno je stoga uzeti u ozbir prijedloge dr. Zdravka Sančevića i član 36. izmijeniti i nadopuniti kako slijedi:

Sukladno čl. 10. Ustava, Zakonu o hrvatskome državljanstvu, Zakonu o općem upravnom postupku i stajalištima Ustavnog suda, ubrzat će se primitak u hrvatsko državljanstvo pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske.
 
Pripadnik hrvatskog naroda je osoba kojoj su oba roditelja Hrvati, kojoj je jedan od roditelja Hrvat, kojoj su djed, baka, pradjed ili prabaka Hrvati i koja svoju pripadnost potvrđuje izjavom te dokazom pripadnosti  hrvatskome narodu javnom ispravom i/ili drugim dokaznim sredstvom.
 
Iseljenik u ovom zakonu je pripadnik hrvatskog naroda koji je iselio s hrvatskih etničkih prostora i koji uobičajeno mjesto boravišta ima u inozemstvu.
Iseljenikom se smatra i pripadnik hrvatskog naroda koji je iz Republike Hrvatske i iz Republike Bosne i Hercegovine iselio u bivše jugoslavenske republike: Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru.
 
Pripadnici hrvatskoganaroda koji žive izvan Republike Hrvatske u skladu s čl. 32. Ustava Republike Hrvatske mogu birati boravište u Republici Hrvatskoj te stalno, privremeno ili povremeno boraviti gdje hoće u Republici Hrvatskoj. Temeljem prijave boravišta, mogu dobiti osobnu kartu, otviriti tekući račun i ostvarivati druga prava sukladno odredbama hrvatskih zakona.
 
Obrazloženje
 
Rok rješavanja zahtjeva koji određuje Zakon o općem upravnom postupku, podnositeljima zahtjeva iz iseljeništva i pripadnicima hrvatskoga naroda koji žive u susjednim zemljama je prihvatljiv (mjesec dana od uredno podnesenog zahtjeva). Nezakonito postupanje MUP-a koji sam sebi određuje rokove, nije prihvatljivo.
 
Mnogim iseljenicima i pripadnicima hrvatskoga naroda u susjednim zemljama nije bilo moguće izjasniti se o narodnom pripadnosti. Mnogi iseljenici su se izjašnjavali regionalno ili pripadncima država iz kojih su uselili. A nije ni malen broj iseljenika koji su živjeli u panslavenskim, jugoslavenskim ili nekim drugim tlapnjama.
Iluzije prolaze, krvna povezanost ostaje. Dokaz tom su branitelji koji su se borili protiv JNA a na podlaktici još uvijek imaju istetovirano „JNA“ iz vremena služenja u „JNA“.
 
Status hrvatskoga iseljenika valja priznati i Hrvatima iseljenim iz RH i BiH u Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru jer su mnogi u vrijeme Jugoslavije bili prisiljeni radi posla ili studija iseliti u te zemlje i tamo su formirali svoju obitelji u većini slučajeva vezani brakom za strankinje. Ustav određuje posebnu brigu za obitelj i nema razloga da se pravo na hrvatsko državljanstvo omogući i supruzi Hrvata i majki njihove djece hrvatskih državljana.
 
Hrvatskim iseljenicima i pripadnicima hrvatskoga naroda treba omogućiti da imaju boravište u Republici Hrvatskoj i osobnu iskaznicu te da istodobno mogu imati bovaište i osobne isprave drugih zemalja u kojima stalno borave.

Drugi zakoni kao npr. Carinski zakon, Zakon o dječjem doplatku itd. određuju prava i obveze pa tako npr. Carinski zakon određuje koliko dugo netko može voziti auto sa stranim registarskim oznakama, a Zakon o doplatku pravo na doplatak daje samo na djecu koja stvarno žive u Hrvatskoj što se lako utvrđuje.
Od dvojnog ili trojnog ili četvornog boravišta svojih državljana Hrvatska ne trpi nikakvu štetu a bili bi vrlo štetno tjerati Hrvate da odjave stalno boravište npr. u BiH ili nekoj drugoj državi u kojoj ostvaruju svoja prava i imaju svoje interese.
 
Lokalna vlast vrlo brzo utvrdi živi li netko stalno na njenom teritoriju što npr. dobro znaju gastarbeiteri koji posjeduju kuće za odmor u Istri i Dalmaciji. Ne oduzimajući im osobne iskaznice, loklana uprava im određuje poreze jer većinu vremena ne provode u kućama ili stanovima čiji su vlasnici i u kojima privremeno povremeno borave.
 
Uostalom, Italija ne traži da se 7000 i više tisuća talijanskih državljana u Istri odrekne jednoga od dva državljanstva ili da odjavljuje boravište u Istri ili Italiji. Kako je Italija članica EU-a a Hrvatska nije, ne će biti razloga da Hrvatska od pripadnika hrvatskoga naroda koji živi u BiH ili drugje izvan RH traži odjavu jednog od boravišta ili otpust iz jednog od dva ili tri državljanstva. Hrvatska nije policijska država pa nema razloga slati policajce po kućama i stanovima da nekoga brišu s ove ili one adrese.
 

Pavao Blažević



Komentari (1)
Anoniman
Čl. 36. Zakona koji je usvojen u prvom čitanju otkriva autora koji ne poznaje Zakon o općem upravnom postupku jer dokazna sredstva nisu jedino i isključivo javne isprave. Autor tog članka ignorira činjenicu da mnogi pripadnici hrvatskog naroda u inozemstvu nisu imali mogućnosti izjasniti se Hrvatima. Postoje međutim drugi dokazi da su pripadnici hrvatskog naroda. Ispada da se do sada državljanstvo moglo dobiti na temelju nevjerodostojne dokumentacije. Eto od sada će, na temelju članka 36. hrvatsko državljanstvo biti moguće dobiti na temelju vjerodostojne dokumentacije.

No comments:

Post a Comment