Karamarko: Nisam samo antifašist, ja sam i antikomunist

Karamarko: Nisam samo antifašist, ja sam i antikomunist

Skup udruge Daksa povodom Europskog dana sjećanja na žrtve komunističkog sistema - Ivo Banac smatra kako je zločin u Daksi bilo plansko krvoproliće koje je aktualno jer se u Hrvatskoj pokušava rehabilitirati komunistički totalitarizam

- Iskopavanjem jama početi ćemo zakopavati naše podjele, jer smo i dalje podijeljeno društvo - izjavio je mi...nistar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko na skupu udruge Daksa kojim je u samostanu sv. Klare u Dubrovniku obilježen Europski dan sjećanja na žrtve komunističkog sistema. U predvorju dvorane Ivana Pavla II prvi su put prikazani restaurirani osobni predmeti žrtava komunističkih vlasti ubijeni u listopadu 1944. godine na otočiću Daksi. Među tim žrtvama bili su i pravoslavni i katolički svećenici.

- I fašizam i nacizam i komunizam i boljševizam su smeće 20. stoljeća. Fašizam i nacizam izmislili su industriju smrti. Komunizam, boljševizam i socijalizam imali su manufakture smrti. Staljin je samo 1937. godine ubio tri milijuna ljudi. Ako mi netko kaže da sam antifašist, vrijeđa me, jer sam ja i antikomunist. Bolji je termin antitotalitarist - rekao je ministar Karamarko koji je diplomirani povjesničar.

U dužem izlaganju rekao je da će uvijek isticati ulogu Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države i Domovinskom ratu koji mu je najveći događaj u hrvatskoj povijesti. - Tito je glavni sumnjivac za zločine na Daksi. Sramota je da njegovo ime još uvijek nose neki važni trgovi i ulice diljem Hrvatske - misli Karamarko koji je obećao da će istraživanje i komunističkih zločina biti prioritet hrvatske policije, jer ratni zločini ne zastarijevaju. - Ako smo tako disciplinirano surađivali sa Haaškim sudom i u pogledu zapovjedne odgovornosti, onda moramo tu zapovjednu odgovornost primijenit i na zbivanja nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj - tvrdi Karamarko.

Tako je ministar iznio podatke da je u Hrvatskoj pronađena 731 lokacija sa žrtvama komunističkog režima, od toga čak 672 masovne grobnice. U Bosni i Hercegovini pronađeno je 120 jama. Što se Hrvatske tiče, Karamarko pretpostavlja da je minimalni broj žrtava koje se nalaze u Hrvatskoj 90.000, a među njima je najviše vojnika NDH-a, ali i civila te pripadnika njemačkih i talijanskih vojnih snaga. U Hrvatskoj su provedene 82 ekshumacije, a nađeno je 1900 posmrtnih ostataka. Policija je s tim u vezi provela 1800 obavjesnih razgovora, a podnijeto je (samo) pet kaznenih prijava.

- Problemi su tehničke i pravne prirode. Policija ne odlučuje o progonu, nego državno odvjetništvo. Naloge za ekshumaciju daje nadležni istražni sudac, ne policija. A ti se nalozi daju rijetko, jer su troškovi ekshumacije visoki. Naši zakoni taj problem nisu rješili na pravi način - smatra Karamarko koji tvrdi da postoji previše opstrukcije usmjerene prema istraživanju komunističkih zločina.

A povjesničar sa Yalea, Ivo Banac, ustvrdio je da je i komunizam i fašizam imaju isti unutarnji sustav, te da je otok Daksa na kojem je ubijeno pedesetak ljudi različitih i po vjeri i po naciji stradalo jer su po mjerilima komunizma pripadali umirućim klasama. Po Bancu, bilo je to plansko krvoproliće, koje je aktualno jer danas u Hrvatskoj traje snažna rehabilitacija komunističkog totalitarizma. - Planski se radi na uljepšavanju komunizma, piše se o Titovoj putenosti, objavljuju se Titove kuharice, reklamiraju Titove ljubavnice i to se radi sustavno. Sve je to itekako opasno za budućnost hrvatske demokracije - uvjeren je Banac.

Nedavno je u Dubrovniku u knjizi britanskog autora "Nove perspektive Jugoslavije" tako našao i tekst savjetnika predsjednika Ive Josipovića, Dejana Jovića, u kojem on piše o slučaju Hrvatske i tvrdi da je krajem osamdesetih samo 25 posto građana Hrvatske bilo za hrvatsku nezavisnost, te da je Hrvatska bila vodeći prokomunistički i projugoslavenski dio Jugoslavije. - Nema Dakse niti Bleiburga u Jovićevoj povijesti. On tvrdi da su komunističke vlasti rješile hrvatsko pitanje, te da su hrvatsku neovisnost potakli vanjski neprijatelji - ističe Banac, tvrdeći da slučaj Dakse briše ružičastu sliku hrvatske povijesti.

Na pitanja iz publike, ministar Karamarko je potvrdio da baš ovih dana ima pomaka u slučajevima gdje njemačke sudske vlasti traže izručenje osumnjičenih za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, dok se Banac pozabavio proslavom u Srbu. - 27. srpanj nekad se slavio kao dan ustanka u Hrvatskoj i BiH, no stvarno to su bili događaji kada su neki četnički odredi koji su imali i djelomičnu podršku talijanskih okupatora sa malobrojnim komunistima krenuli u ustanak protiv Hrvata. Tih je dana bio pokolj u Kulen Vakufu. Nije pametno taj datum smatrati pozitivnim u današnjoj Hrvatskoj - tvrdi Banac kojeg čudi da službene institucije Hrvatske sudjeluju u obilježavanju tog datuma u Srbu. - Brojne žrtve bile su antihrvatski i antimuslimanski eksces. Te događaje tek treba istražiti i mi ćemo se potruditi oko toga. No, do tada ti događaji ne mogu imati potporu službenih institucija Hrvatske - uvjeren je Banac.

Piše: Denis Derk

http://www.vecernji.hr/vijesti/karamarko-nisam-samo-antifasist-ja-sam-antikomunist-clanak-320844

Prijedlozi i primjedbe glede državljanstva i tzv. dvojnog prebivališta

Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske

Prijedlozi i primjedbe glede državljanstva i tzv. dvojnog prebivališta

 

 „Sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu, ubrzat će se i olakšati primitak u hrvatsko državljanstvo Hrvatima izvan Republike Hrvatske uvažavajući vjerodostojnu dokumentaciju koja potvrđuje izjašnjavanje o pripadnosti hrvatskom narodu“ (čl. 36. Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH, prvo čitanje).

 

Hoće li i kad će u Hrvatski državni sabor stići Konačni prijedlog zakona o odnosima RH s Hrvatima u RH, ne znamo ali može biti korisno čuti i razmotriti različitie primjedbe i prijedloge u svezi s tekstom zakona koji je usvojen u prvom čitanju. Hrvatski fokus omogućava komentare objavljenih tekstova te time olakšava javnu raspravu o prijedlozima od općeg interesa. O tom prijedlogu Zakona svoje primjedbe predsjednici Vlade, predsjedniku Hrvatskoga državnog sabora i predsjedniku Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske poslao je dr. Zdravko Sančević, sada generalni konzul ad honorem u Venezueli mjerodavan i za susjedne zemlje u kojima hrvatska nema svoja diplomatska predstavništva.

 

Koristan prijedlog dr. Zdravka Sančevića

Njegov prijedlog glasi: „Svaki Hrvat izvan Republike Hrvatske i njegovi potomci imaju pravo na hrvatsko državljanstvo. Sukladno Zakonu o hrvatskome državljanstvu Hrvati iz Bosne i Hercegovine, pripadnici hrvatskih manjina te iseljenici i njihovi potomci imaju pravo kao Hrvati na hrvatsko državljanstvo. Hrvat je svaki koji se identificira s hrvatskim narodom – nacijom. Hrvatski iseljenik je (po članu 11. Zakona o hrvatskome državljanstvu) za hrvatske iseljenike i potomke vidi čl. 11. zakona o državljanstvu. Ni jednog Hrvata se ne smije diskriminirati po rasi, boji kože ili bilo kojim antropološkim karakteristikama niti po mjestu rođenja ili po vjeroispovijesti. Hrvatska po Zakonu o hrvatskome državljanstvu je ona država iz koje se Hrvat iselio ili morao iseliti: Kraljevina Hrvatska-Dalmacija-Slavonija do 1918., Država Srba Hrvata i Slovenaca 1918., Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca - Kraljevina Jugoslavija 1919.-1939., Banovina Hrvatska 1939.-1941., Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska 1946.-1991., Republika Hrvatska od 25. lipnja 1991. i Republika Bosna i Hercegovina, država bosansko-hercegovačkih Hrvata od 1945. do 1992. i od 1. 3. 1992.“

 

Dr. Zdravko Sančević je jedan od najboljih poznavatelja hrvatskoga iseljeništva. Bio je ministar za iseljeništvo od 1991.-1992. zatim prvi opunomoćeni veleposlanik Hrvatske u BiH od 1992. do 1996., potom zastupnik u Hrvatskome državnom saboru i predsjednik Odbora za usljeništvo a sada je generalni konzul ad honorem. Ima golemo iskustvo u borbi protiv samovolje i intertnosti hrvatske administracije i da njega nije bilo na čelu Odbora za useljeništvo, Područja od posebne državne skrbi bila bi ostala bez velikog broja Hrvata koji su na ta područja došli kao izbjeglice i progranici iz Bosne i Hercegovine, Kosova i Vojvodine.

S jedne strane na dalje iseljavanje hrvatskih doseljenih obitelji poticale su neke međunarodne organizacije, a s druge strane tim nastojanjima međunarodnih organizacija na ruku su išli neki birokrati koji su glumili velike Hrvate pa su odbacivali zahtjeve Hrvata koji potječu iz tzv. mješotivitih brakova. 

 

Njegov prijedlog pokazuje poznavanje povijesti i okolnosti u kojima je hrvatski narod živio i živi i priznavanje stvarnosti da hrvatski narod danas živi u svoje dvije države a u iseljeništvu, taj državnim granicama podijeljeni narod, živi kao jedno nepodijeljeno hrvatsko iseljeništvo.

 

Njegov prijedlog bi ipak trebalo dopuniti jasnim definicijama: pripadnika hrvatskoga naroda, pripadnika hrvatske narodne manjine i hrvatskog iseljenika jer će u protivnom, čl. 36. Zakona onemogućit stjecanje hrvatskoga državljanstva mnogim pripadnicima hrvatskoga naroda, iseljenicima i njihovim obiteljima. To se jasno vidi iz primjene Zakona o hrvatskome državljanstvu čije odredbe neki službenici MUP-a tumače i primjenjuju arbitrarno i protivno smislu odredbi tog zakona a na štetu općih interesa hrvatske nacije.

 

Tako npr. u jednom intervjuu u časopisu Hrvatske matice iseljenika Matici, bivši načelnik u MUP-u u Upravi za upravne i inspekcijske poslove a sada službenik u hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu govori o iseljenicima iz Republike Hrvatske iako u članku 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu tog termina nema nego se kaže da je iseljenik osoba koja je iselila „iz Hrvatske“ a podrazumijevaju se sva hrvatska povijesna etnička područja. Dr. Sančević na to ukazuje navodeći imena država iz kojih je hrvatski narod iseljavao i iseljava.

 

U skladu s odredbom Europske konvencije o državljanstvu, svaka država suvereno odlučuje tko su njezini državljani pa tako i Hrvatska s punim pravom i na temelju čl. 10. te svoga nacinalnog interesa hrvatsko državljanstvo pripadnicima stožernog naroda daje na temelju više odredbi Zakona o hrvatskom državljanstvu i za njih postavlja drukčije uvjete od uvjeta koje trebaju ispuniti osobe koje nemaju nikakve poveznice s hrvatskim narodom.

 

Nediskriminirajući zakon

Zakon o hrvatskome državljanstvu ne diskriminira pripadnike hrvatskoga naroda po vjeroispovijesti, boji kože, mjestu rođenja i boravišta. Od njih ne traži ni odricanje od stranog državljanstva jer se opravdano pretpostavlja da je njihova lojalnost Hrvatskoj neupitna i da je njihova integracija u hrvatsku naciju brža i lakša. Strancima se postavljaju dodatni uvjeti (poznavanje jezika i običaja, godine bovaka itd.) da bi se mogli integrirati u zemlju primateljicu. Među hrvatskim državljanima, neovisno po kojoj zakonskoj osnovi dobili državljasntvo, ne pravi se nikakva diskriminacija.

 

Dr. Sančević iz iskustva kao veleposlanik u BiH i kasniji predsjednik Odbora za useljeništvo u Hrvatskome državnom saboru zna da su neki službenci pravili diskriminaciju među pripadnicima hrvatskoga naroda zbog njihove vjerske pripadnosti, etničkog i zemljopisnog podrijetla, boje kože, imena i prezimena itd. On zna da je Hrvatska ni za Nezavisne Državne Hrvatske koliko je bilo moguće, izbjegavala primjenu rasnih zakona pa su tako npr. Židovi iz miješanih brakova Hrvata/Hrvatice, ostali živjeti slobodno u hrvatskim gradovima.

 

Da bi se doista Zakon o hrvatskome državljanstvu mogao primjenjivati u smislu odredbi tog zakona, potrebno je stoga uzeti u ozbir prijedloge dr. Zdravka Sančevića i član 36. izmijeniti i nadopuniti kako slijedi:

Sukladno čl. 10. Ustava, Zakonu o hrvatskome državljanstvu, Zakonu o općem upravnom postupku i stajalištima Ustavnog suda, ubrzat će se primitak u hrvatsko državljanstvo pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske.

 

Pripadnik hrvatskog naroda je osoba kojoj su oba roditelja Hrvati, kojoj je jedan od roditelja Hrvat, kojoj su djed, baka, pradjed ili prabaka Hrvati i koja svoju pripadnost potvrđuje izjavom te dokazom pripadnosti  hrvatskome narodu javnom ispravom i/ili drugim dokaznim sredstvom.

 

Iseljenik u ovom zakonu je pripadnik hrvatskog naroda koji je iselio s hrvatskih etničkih prostora i koji uobičajeno mjesto boravišta ima u inozemstvu.

Iseljenikom se smatra i pripadnik hrvatskog naroda koji je iz Republike Hrvatske i iz Republike Bosne i Hercegovine iselio u bivše jugoslavenske republike: Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru.

 

Pripadnici hrvatskoganaroda koji žive izvan Republike Hrvatske u skladu s čl. 32. Ustava Republike Hrvatske mogu birati boravište u Republici Hrvatskoj te stalno, privremeno ili povremeno boraviti gdje hoće u Republici Hrvatskoj. Temeljem prijave boravišta, mogu dobiti osobnu kartu, otviriti tekući račun i ostvarivati druga prava sukladno odredbama hrvatskih zakona.

 

Obrazloženje

 

Rok rješavanja zahtjeva koji određuje Zakon o općem upravnom postupku, podnositeljima zahtjeva iz iseljeništva i pripadnicima hrvatskoga naroda koji žive u susjednim zemljama je prihvatljiv (mjesec dana od uredno podnesenog zahtjeva). Nezakonito postupanje MUP-a koji sam sebi određuje rokove, nije prihvatljivo.

 

Mnogim iseljenicima i pripadnicima hrvatskoga naroda u susjednim zemljama nije bilo moguće izjasniti se o narodnom pripadnosti. Mnogi iseljenici su se izjašnjavali regionalno ili pripadncima država iz kojih su uselili. A nije ni malen broj iseljenika koji su živjeli u panslavenskim, jugoslavenskim ili nekim drugim tlapnjama.

Iluzije prolaze, krvna povezanost ostaje. Dokaz tom su branitelji koji su se borili protiv JNA a na podlaktici još uvijek imaju istetovirano „JNA“ iz vremena služenja u „JNA“.

 

Status hrvatskoga iseljenika valja priznati i Hrvatima iseljenim iz RH i BiH u Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru jer su mnogi u vrijeme Jugoslavije bili prisiljeni radi posla ili studija iseliti u te zemlje i tamo su formirali svoju obitelji u većini slučajeva vezani brakom za strankinje. Ustav određuje posebnu brigu za obitelj i nema razloga da se pravo na hrvatsko državljanstvo omogući i supruzi Hrvata i majki njihove djece hrvatskih državljana.

 

Hrvatskim iseljenicima i pripadnicima hrvatskoga naroda treba omogućiti da imaju boravište u Republici Hrvatskoj i osobnu iskaznicu te da istodobno mogu imati bovaište i osobne isprave drugih zemalja u kojima stalno borave.

Drugi zakoni kao npr. Carinski zakon, Zakon o dječjem doplatku itd. određuju prava i obveze pa tako npr. Carinski zakon određuje koliko dugo netko može voziti auto sa stranim registarskim oznakama, a Zakon o doplatku pravo na doplatak daje samo na djecu koja stvarno žive u Hrvatskoj što se lako utvrđuje.

Od dvojnog ili trojnog ili četvornog boravišta svojih državljana Hrvatska ne trpi nikakvu štetu a bili bi vrlo štetno tjerati Hrvate da odjave stalno boravište npr. u BiH ili nekoj drugoj državi u kojoj ostvaruju svoja prava i imaju svoje interese.

 

Lokalna vlast vrlo brzo utvrdi živi li netko stalno na njenom teritoriju što npr. dobro znaju gastarbeiteri koji posjeduju kuće za odmor u Istri i Dalmaciji. Ne oduzimajući im osobne iskaznice, loklana uprava im određuje poreze jer većinu vremena ne provode u kućama ili stanovima čiji su vlasnici i u kojima privremeno povremeno borave.

 

Uostalom, Italija ne traži da se 7000 i više tisuća talijanskih državljana u Istri odrekne jednoga od dva državljanstva ili da odjavljuje boravište u Istri ili Italiji. Kako je Italija članica EU-a a Hrvatska nije, ne će biti razloga da Hrvatska od pripadnika hrvatskoga naroda koji živi u BiH ili drugje izvan RH traži odjavu jednog od boravišta ili otpust iz jednog od dva ili tri državljanstva. Hrvatska nije policijska država pa nema razloga slati policajce po kućama i stanovima da nekoga brišu s ove ili one adrese.

 

Pavao Blažević

---

Komentari (1)

Anoniman

Čl. 36. Zakona koji je usvojen u prvom čitanju otkriva autora koji ne poznaje Zakon o općem upravnom postupku jer dokazna sredstva nisu jedino i isključivo javne isprave. Autor tog članka ignorira činjenicu da mnogi pripadnici hrvatskog naroda u inozemstvu nisu imali mogućnosti izjasniti se Hrvatima. Postoje međutim drugi dokazi da su pripadnici hrvatskog naroda. Ispada da se do sada državljanstvo moglo dobiti na temelju nevjerodostojne dokumentacije. Eto od sada će, na temelju članka 36. hrvatsko državljanstvo biti moguće dobiti na temelju vjerodostojne dokumentacije.

Sramna uloga američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera

PRIJE DVADESET GODINA

Sramna uloga američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera 

Moskva i europska „dvanaestorica“ protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije - Sve više problema u prometovanju imat će autobusni prijevoznici „Polet” iz Vinkovaca, „Panturist” iz Osijeka i „Čazmatrans” iz Vukovara. Nekim cestama je prometovanje postalo nemoguće, ne samo zbog barikada koje su se pojavljivale iznenada i tako i nestajale, već i zbog pucanja na autobuse, maltretiranja putnika, pa i otimanja autobusa i vozača. Čelni ljudi Osijeka, Belog Manastira, Vinkovaca, Vukovara, Iloka i Županje stalno su pozivali na razum i molili građane da se ne daju uvući u oružani sukob kojeg su teroristi i jugovojska priželjkivali.

 

Sljedećih dana svi rečeni oblici izazivanja i stalne šetnje oklopnih vozila jugovojske su nastavljeni, a mještani Šarengrada prijavili su Hrvatskoj policiji stalne upade srbijanskih specijalaca na njihovu Šarengradsku adu, gdje su oni oduvijek držali svoju stoku na slobodnoj ispaši. Šarengradska ada je otok dužine desetak kilometara i cijeli se nalazi na hrvatskome državnom prostoru, a sada je cilj taj otok prisvojiti Republici Srbiji. Na žalost niti danas, dvadest godina poslije, hrvatska vlast nije riješila pitanje tog otoka i tolerira i dalje srbijansko vojvođansku nazočnost.

 

Tzv. JNA je 14. lipnja u selu Markušica preko svojih pričuvnih oficira organizirala vježbu za civilno pučanstvo, a uvježbavali su zamračivanje i druge mjere iz programa civilne zaštite. Zaredale su pljačke obiteljskih kuća u selima s miješanim pučanstvom, onih Hrvata koji su na privremenom radu u Njemačkoj. Tako su u Oroliku opljačkane kuće Andrije i Mare Balaž i Johana Sepa. Prometovanje željezničkom prugom Vinkovci - Luka Vukovar sve je duže u prekidu, pa je upitno prevoženje pristigle robe tegljačima u ovu najveću hrvatsku riječnu luku.  

 

Od sredine lipnja seljaci su na svoje njive počeli odlaziti u skupinama i pod zaštitom pričuvnoga sastava policije. Ovako je bilo od Osijeka do Vukovara i Iloka, te od Vinkovaca do Županje svugdje, gdje su u susjednom selu Srbi bili makar i relativna većina. Svakodnevno su stizale vijesti i o ugrožavanju radnika Hrvatskih šuma, primjerice, u šumi Jankovačka i Petrovačka Dubrava. Nastavljeno je miniranje pruge Vinkovci - Luka Vukovar, ali sada i one Vinkovci - Brčko, redovito u željezničkoj postaji Vrapčana u blizini Mirkovaca.

 

Da su se izdaleka Srbi u vukovarskoj općini pripremali na agresiju pokazuje i informacija iz Sekretarijata za narodnu obranu općine Vukovar. Kada su Hrvati u tom Sekretarijatu, koji je bio potpuno u rukama ekstremnih Srba, preuzeli upravu, izvršena je inventura. Utvrđeno je da nedostaje 560 vreća za spavanje, 450 pribora za jelo, 236 odijela civilne zaštite, 104 sanitetske torbe, 114 šatorskih krila, 27 nosila i veća količina drugog, isključivo vojnog materijala. U više navrata je utvrđeno da se iz bolnica u Osijeku, Vukovaru i Vinkovcima krade medicinsko - sanitetski materijal i odnosi u sela s pretežito srpskim pučanstvom. Tamo su se stvarale civilne službe koje trebaju funkcionirati u ratnim uvjetima. Izdvajaju se Tenja, Trpinja, Borovo Selo i Mirkovci, ali i druga manja mjesta, gdje se planski i sustavno pripremaju centri iz kojih je u to vrijeme upravljano pobunom.

 

Kada je u pitanju Vukovar, tamo se u specifičnim uvjetima, posebice stoga što HDZ nije bio na vlasti, pripremala obrana na čelu koje je Tomislav Merčep. Potpuno je drukčije u selima s hrvatskom većinom poput Bogdanovaca, Sotina, Šarengrada, Tovarnika i drugih gdje je HDZ na vlasti i gdje su mjesne zajednice organizirale obranu. Što se tiče Belog Manastira i Baranje, tamo su sve obrambene pripreme gotovo potpuno onemogućene, a sve što je činjeno, činjeno je u okviru MUP-a RH. Osijek, Vinkovci i Županja su bili u potpuno drukčijem položaju, a tu su osim HDZ-a i međustranačka vijeća djelovala u funkciji priprema obrane. Ne pripremati se za obranu nakon svega što se događalo i dogodilo u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, bilo bi političko sljepilo. Znali su to dobro i oni koji su bili na čelu Sekretarijata za obranu, poput Branimira Glavaša u Osijeku, Josipa Pećija u Vinkovcima i već rečenog Tomislava Merčepa u Vukovaru.

 

Ovdje na istoku Hrvatske je sve vrlo rano bilo jasno, pa je bio problem kako uvjeriti neke u Zagrebu koliko su stvari ozbiljne, kao i uvjeriti one koji su htjeli brzi obračun s neprijateljem da treba biti strpljiv. Dakle, trebalo je ljude ovdje na mjestu svih tih izazova terorista i Jugovojske pripremiti za neizbježno, ali da to bude onda kada to najviše odgovara Hrvatskoj kao cjelini. Trebalo je „pokazati zube“, odnosno pokazati da će se svaki dio Hrvatske braniti, no i u tome je trebalo naći mjeru i stati kada treba.

 

Događaji u Republici Hrvatskoj, posebice oni na istoku, gdje su događaji poprimili zabrinjavajuće tijekove i razmjere, došli su pod povećalo i međunarodne zajednice. Tako je veleposlanik SAD-a u SFRJ Warren Zimmermann u Zagrebu predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu rekao da je „interes SAD-a da se svi problemi i sukobi rješavaju pregovorima i demokratski, uz puno pošitvanje ljudskih prava”. A predsjedniku Hrvatskoga Državnog Sabora dr. Žarku Domljanu Zimmerman je priznao da je tzv. Krajina „isključivo hrvatski teritorij”.

 

Hrvatski sabor započeo je 18. lipnja 1991. svoje „trajno zasjedanje”, s nakanom da potraje sve dok se ne donesu svi zakoni i drugi državno pravni dokumenti potrebni da se plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda o samostalnosti provede u djelo. Sve što je trebalo učiniti, a riječ je bilo o više od šezdeset prijedloga zakona, trebalo je učiniti do 30. lipnja.

 

U skladu s time, već 20. lipnja 1991. Vlada Republike Hrvatske uputila je Saboru prijedlog Zakona o obrani. Zatražena je hitna procedura u njegovu donošenju. Kao predlagač, Vlada je napomenula i sljedeće: „Ocjenjujući stanje zakonskog uređenja obrambenog sustava, ističemo da to uređenje više ne odgovara ostvarenim promjenama u političkom i gospodarskom sustavu, a u određenim dijelovima koji se odnose na ustrojstvo teritorijalne obrane, vojne obveze, civilne zaštite, te na prava i obveze pravnih i fizičkih osoba u suprotnosti su s važećim ustrojstvom Republike Hrvatske”.

 

Prijedlog Zakona predviđao je da glavni čimbenik obrane suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti budu Hrvatske oružane snage. Oružane snage tvorile bi jednu cjelinu, a sastojale bi se od Hrvatske vojske i Zbora narodne garde. U Oružanim snagama predviđala se uporaba hrvatskogajezika i latiničnog pisma. Oblici Oružanih snaga bili bi Kopnena vojska, Ratno zrakoplovstvo i Ratna mornarica. Nadalje, u Oružanim snagama zabranjuje se osnivanje stranaka i svaka politička aktivnost. Mobilizacijom Oružanih snaga zapovijeda predsjednik Republike, a svaki građanin dužan je štititi i braniti neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Svaki građanin podliježe vojnoj obvezi, radnoj obvezi, obvezi sudjelovanja u Civilnoj zaštiti, Službi motrenja i obavješćivanja te materijalnoj obvezi. Danom stupanja na snagu ovog zakona, Republika Hrvatska ne će više upućivati svoje novake na služenje vojnog roka u JNA izvan područja Republike Hrvatske. Od ovoga bi se odstupalo samo u slučaju da se postigne konfederativni ugovor koji bi predviđao neke zajedničke vidove vojske.

 

Na skupnoj sjednici Hrvatskoga sabora održanoj tog dana, dakle 20. lipnja, kad je Vlada i uputila ovaj prijedlog, obrazloženje prijedloga Zakona o obrani dao je ministar obrane Republike Hrvatske, general Martin Špegelj: „Zakon o obrani jedan je od najvažnijih propisa za ostvarivanje i zaštitu suvereniteta Republike Hrvatske”. U nastavku izlaganja, Špegelj je rekao da će ovaj zakon označiti ustrojavanje Oružanih snaga koje tvori Hrvatska vojska i Zbor narodne garde. Zakonom je predviđeno, kao što je to predviđeno i zakonima u drugim suverenim modernim državama, da se u slučaju izravne ugroženosti ratom, po odluci predsjednika države ustrojava ratni kabinet. Ratni kabinet bi pripremao donošenje potrebnih odluka u svezi s uporabom Oružanih snaga. Predviđeno je da predsjednik Republike može na ministra obrane prenijeti određene poslove vođenja i zapovijedanja Oružanim snagama, ali ne i odluke o uporabi Oružanih snaga.

 

Špegelj je posebno istaknuo da se u ovom modernom zakonu o obrani usklađenom s europskim dostignućima predviđa i mogućnost „prigovora savjesti”, pa tako oni koji zbog vjerskih ili moralnih razloga nisu pripravni služiti u Oružanim snagama, mogu tu obvezu obaviti u Civilnoj zaštiti ili sličnim službama. Što se tiče financiranja obrane, ono se treba temeljiti na osnovi načela javnih rashoda. Sva sredstva do sada izdvajana za financiranje saveznih oružanih snaga, kako je istaknuo ministar Špegelj, znatno su veća od onih koja su potrebna za financiranje Oružanih snaga Republike Hrvatske.

 

Nekoliko dana prije hrvatsko-slovenskog proglašenja neovisnosti u Jugoslaviju je doputovao državni tajnik SAD-a James Baker. Toga dana, 21. lipnja 1991., imao je čak jedanaest odvojenih sastanaka, i to s predsjednicima predsjedništava svih jugoslavenskih republika, ministrima Savezne vlade i članovima Predsjedništva SFRJ. Poznato je da je CIA već ranije upozorila da Jugoslavija ne će moći ostati cjelovita i da će sve skupa dovesti do rata. Nekoliko godina kasnije, u TV-seriji „Smrt Jugoslavije” BBC-ja, prema vlastitim sjećanjima na te susrete, Baker je rekao i ovo: „Pitanje je bilo hoću li im pokušati objasniti što će im se, prema našem mišljenju, dogoditi ako raskid ne bude miran. Nismo bili naivni, ali smatrali smo da će nas, ako si ne damo truda, optužiti da nismo pokazali ni dobru volju. I tako, iako znajući da imamo vrlo malo izgleda za uspjeh, otišli smo i dali si truda“.

 

Činjenica je da je državni tajnik SAD-a upozorio slovenskoga predsjednika Milana Kučana, jednako kao i hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana, da Helsinška deklaracija priznaje samo mirno samoodređenje, a ne osamostaljenje silom. No, činjenica je i to da je Miloševiću, Joviću i Kadijeviću rekao da će SAD vršiti pritisak na Hrvatsku i Sloveniju da ne proglase neovisnost. Ipak, najvažnije što je James Baker rekao bilo je da „SAD ne će tolerirati uporabu sile kojom bi se spriječilo proglašenje neovisnosti“. Što je još rekao američki državni tajnik, do danas nije obznanjeno, no postoji opće mišljenje da je saveznim tijelima ipak dao mig da mogu Hrvate i Slovence „lagano udariti po prstima”.

       

Na najave odluka hrvatskoga odnosno slovenskog parlamenta međunarodna je zajednica, dakle, reagirala vrlo suzdržano. Bijela kuća deklarativno je podržala nacionalne težnje Hrvatske i Slovenije za autonomijom i suverenitetom, uz uvjet da do toga dođe mirnim putem. Beogradska Politika prenijela je izjavu šefa ruske tajne službe KGB-a, generala V. Krjučkova, koji je izjavio da Jugoslavija treba ostati jedinstvena jer bi se tako svi osjećali sigurnije. Dvanaest zemalja Europske unije 23. lipnja 1991. donijelo je odluku da ne će priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije ako te republike jednostrano odluče napustiti jugoslavensku federaciju.

 

Davor Runtić 

Željko Tomašević: HRVATI ŽRTVE KOMUNIZMA

Željko Tomašević: HRVATI ŽRTVE KOMUNIZMA
Komunizam je danas i međunarodno osuđen kao zločinački totalitarni sustav,
a u XX. stoljeću je iznimno tragično i trajno obilježio hrvatski narod i domovinu.
Zločinačka narav komunizma izvirala je već iz njegove teorije i posljedične prakse,
koja je isključivo priznavala neograničeno revolucionarno nasilje kao jedini način
uspostave komunističkog poretka, uz primjenu tzv. diktature proletarijata kao
nastavka takvog neograničenog nasilja nakon osvajanja vlasti. Oblicima i razmjerima
svoga nasilja, komunizam je u svim državama i među svim narodima nad kojima
je vladao, počinio sustavne zločine zbog kojih su i Rezolucijom Parlamentarne
skupštine Vijeća Europe broj 1481. o osudi komunističkih zločina od 25. siječnja
2006., osuđeni svi komunistički sustavi bez iznimke.
Prema razmjerima i vrstama počinjenih komunističkih zločinstava nad Hrvatima,
s posljedicama koje još teško opterećuju hrvatsku današnjicu, a zasigurno će ih
trpjeti i budući hrvatski naraštaji, Hrvati su nedvojbeno među najstradalijim narodima
Europe. Masovna, planirana, pripremljena i od komunističkog partijskog i državnog
vrha zapovijeđena ubijanja Hrvata, koja su se na raznim stratištima provodila bez
ikakvih suđenja i zabilježbi, kao i ubijanja na marševima smrti, u brojnim logorima
i sličnim kazamatima uz tek vrlo rijetko vođene zabilježbe, ili ubojstvima nakon
presuda na prijekim i sličnim komunističkim političkim sudištima, po svojoj su
brojnosti ostvarila punu narav počinjenog zločina genocida nad hrvatskim narodom.
Uz masovna i pojedinačna ubijanja, kojima je bitno osakaćeno biće hrvatskog
naroda, komunizam je nad Hrvatima počinio i brojne druge vrste masovnih zločina,
poput utamničenja u logore i slične kazamate, mučenja i zlostavljanja, pljačku
imovine, progone i prisilne premještaje, prisilni rad i ostale oblike fizičkog terora,
otimanje narodnog životnog prostora nasilnom i nepravednom promjenom hrvatskih
granica i sustavnim uništavanjem tradicionalnih hrvatskih institucija, nacionalnog
identiteta, načina života i vrjednota koje su izvirale iz hrvatske narodne baštine.
Razmatrajući tragičnu ukupnost hrvatskog narodnog stradanja u odnosu na
razmjere i vrste stradanja pojedinih europskih naroda koji su se također nalazili
pod komunističkom vladavinom, nije moguće ne uočiti, jasnu posebnost tzv.
jugoslavenskog ili hrvatskog komunizma, izraženu kroz potpuno dominantni srpski
nacionalni utjecaj u partijskim i državnim strukturama, kojim su u naravi ostvarivani
ciljevi velikosrpske političke ideologije, uz bespogovorno podložništvo ili otvorenu
izdaju dužnosnika i članova komunističke partije hrvatske nacionalnosti. Svaki
otpor pojedinih hrvatskih komunista velikosrpskoj dominaciji i protuhrvatskoj politici
unutar komunističkih struktura, bio je najbrutalnije skršen fizičkim likvidacijama,
zatvaranjima ili u blažim oblicima, odstranjenjem hrvatskih komunista iz javnog i
političkog života, prijetnjama i zastrašivanjima koja su potom dovodila do potpunog
podaništva i nacionalne izdaje. U takvim uvjetima formalnog jugoslavenskog
komunizma pod čijim se okriljem provodila stvarna srpska okupacija Hrvatske,
jedino je i moglo doći do tolikih oblika i razmjera hrvatskog narodnog mučeništva.
Razmatrajući hrvatske ljudske gubitke, raseljavanje Hrvata i doseljavanja Srba i
drugih naroda na dotadašnje isključivo ili većinski hrvatske životne prostore, uz
nasilno umanjenje hrvatskih državnih granica, možemo utvrditi, da je hrvatskoj
narodnoj žrtvi sličnija vrsta i veličina žrtve europskih baltičkih naroda (Litvanaca,
Latvijaca, Estonaca) od žrtve srednjoeuropskih naroda (pr. Mađara, Slovaka,
Čeha), čije su komunističke vlasti ipak uspjevale očuvati većinski narodni ostanak
na njihovim prostorima, identitet, jezik, a najvećim dijelom i državne granice. Za
razliku od takvog srednjoeuropskog komunizma, kojem se stoga dijelom može
priznati i određena nacionalna narav, komunizam u Hrvatskoj nije ostvario bilo kakvo
pozitivno hrvatsko narodno obilježje. Unatoč tomu smo svjedoci, da se današnji
zagovornici i promicatelji jugokomunističkkog zločinačkog sustava, svesrdno
pokušavaju prometnuti u antifašiste, tobože zaboravljajući da su ostrašćeno ništili i
progonili upravo svaku odliku antifašizma, od zajamčenog prava na život, slobodu,
uključujući slobodu vjere i izražavanja mišljenja, političko udruživanje i višestranačje,
jednakost u ostvarivanju prava neovisno o političkoj stranačkoj pripadnosti, pravo
na privatno vlasništvo, i druge u slobodnim društvima zajamčena ljudska prava i
vrjednote.
Obilježavajući danas mučeništvo hrvatskoga Zavalja, i u njemu nalazimo primjer
koji spomenutu činjenicu vjerno oslikava i potvrđuje. Zavaljski kraj, u kojemu do II.
svjetskog rata nije živjela ni jedna pravoslavna obitelj, a koji je sve do 1931., kada
ga velikosrpske političke igre smjestiše u Vrbasku banovinu i Bihaćki kotar, bio
uvijek sastavni dio Like i Hrvatske, kraj u kojemu je strašnim masovnim zločinom
počinjenim nakon završteka II. svjetskog rata pobijen cvijet zavaljske hrvatske
mladeži (13% puka) pa o zločinu nametnut prijeteći zavjet šutnje, godine 1946.
opet nasilno i nezakonito biva pripojen tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Da zločinstvu
ne bi bio kraj, 1960. je nasilno iseljeno hrvatsko selo Baljevac, zbog navodno
prevelike blizine zrakoplovne baze JNA, a istodobno je selo Željava sa srpskim
stanovništvom, koje se nalazilo puno bliže vojnom uzletištu, ostavljeno živjeti
redovnim životom. Takvo tadašnje masovno nekažnjeno i prijetnjama zatajivano
ubojstvo zavaljske mladeži, nasilni premještaj zavaljskog kraja u granice tadašnje
BiH, potom i iseljenje cijelog jednog hrvatskog zavaljskog sela, uz hinjeno lažno
obrazloženje potrebe iseljenja i istodobno očuvanje srpskog sela, moguće je označiti
jedino institucionalnim zločinom počinjenim iz nacionalne mržnje prema hrvatskom
narodu, kojega je omogućio potpuno dominantan velikosrpski ideološki utjecaj unutar
vladajućih komunističkih struktura.
Takav jugoslavenski, a zapravo srbizirani komunistički režim je posebno krajem
II. svjetskog rata i u njegovom poraću počinio genocidni zločin nad stotinama
tisuća hrvatskih civila i vojnika, a što je bila javna tajna koju je jugoslavenska
država najjače nadzirala i onemogućavala bilo kakvo istraživanje, javni spomen
ili obilježavanje žrtava. Unatoč javnim zabranama i prijetnjama, Bleiburški pokolj
hrvatskog naroda je u domovini ostao sačuvan u sjećanjima i predaji hrvatskih
ljudi, a među hrvatskim iseljeništvom, i pisanim djelima dičnih hrvatskih rodoljuba i
neskrivanim javnim obilježavanjima. Kao što Hrvati ovdašnjeg Zavalja znaju, da im
cvijet njihove mladosti nije pobijen i većina pučana prognana, a njihov kraj granicom
umjetno i nezakonito pripojen BiH, tek zbog nekog nadnacionalnog ili iracionalnog
komunizma i jednako takvih komunista, nego zbog mržnje prema hrvatskom
čovjeku proizašle iz velikosrpske ideologije koja je smjerala istrebljenju Hrvata u
cilju zatiranja svake hrvatske države radi uspostave srpske države na hrvatskim
narodnim prostorima, tako i hrvatski narod pamti i zna, da takav masovni Bleiburški
pokolj Hrvata vojnika i civila neovisno o njihovoj dobi nije počinjen radi potreba i
ciljeva komunizma, nego zbog velikosrpske mržnje prema hrvatskom narodu, kojoj
je novoobučeno jugokomunističko ruho prigodno poslužilo za krvavo masakriranje
hrvatskih civila i vojnika.
Poglavica komunističkih zločina nad Hrvatima, Josip Broz Tito, tu je činjenicu i
izrijekom potvrdio, izjavivši, „da se moralo pustiti Srbe da se izdovolje“, a jedan od
njegovih glavnih pobočnika Milovan Đilas izjavom, „da je Hrvatska vojska morala
umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“. Znajući da je Jugoslavija u naravi bila okvir
i sredstvo velikosrpske hegemonije, ovu nepobitnu činjenicu nužno je uvijek vjerno
svjedočiti, ne u cilju poticanja bilo kakve osvete ili mržnje prema srpskom ili bilo
kojemu narodu, nego u cilju uspostave povijesne istine kao časne zadovoljštine
žrtvi i jamstva blagoslovljene budućnosti. Zbog institucijskog prikrivanja, točan broj
pobijenih Hrvata do danas je ostao nepoznat, ali je vrijedno spomenuti, da britanski
obavještajni dokumenti bilježe zbjeg od oko 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000
civila, a J.B. Tito u svom govoru u Ljubljani iznosi podatak o likvidaciji dvjesto tisuća
bandita i još toliko zarobljenih koje je sve stigla ruka njihove pravde, dok njegov
stožerni pobočnik u zločinu Aleksandar Ranković, u svom izviješću iznosi podatak o
čak 560.000 likvidiranih.
Protuhrvatska narav takvog jugokomunizma ostvarila se i nasilnim izmjenama,
odnosno umanjenjem hrvatskih državnih granica nakon II. svjetskog rata prema svim
tadašnjim susjednim republikama, o čemu vjerno svjedoči i već spomenuti slučaj
Zavalja.
Hrvatski narod je time, uz brojčano najveći gubitak ljudstva u tijeku i nakon II.
svjetskog rata, koji je utvrđen i podatcima prvog jugoslavenskog popisa stanovništva
unatoč svim njegovim ograničenostima, pretrpio i najveći gubitak državnog i životnog
prostora. Jugoslavenski srbizirani komunizam je hrvatskom narodu oteo čak i one
životne prostore nad kojima mu ni starojugoslavenska srpska vlada nije uspjevala
činjenično osporiti pravo. Tako je primjerice, jugokomunističko razgraničenje
u Srijemu i Bačkoj provedeno na štetu Hrvatske, uz sustavno potiskivanje ili
protjerivanje Hrvata. U odnosu na razgraničenje s uspostavljenom BiH, uz nasilje
i nepravdu nad zavaljskim krajem, nije moguće ne spomenuti za nas bolno pitanje
Neuma, kojim je presječeno hrvatsko državno područje na dijelu kojeg je još daleke
1718. Dubrovačka republika ustupila Turskoj, jednako kao i Sutorinu na ulazu u
Bokokotorski zaljev, a koji dijelovi nisu vraćeni Hrvatskoj unatoč davnoj propasti
turskog imperija, već su dodijeljeni BiH i Crnoj Gori. Razgraničenje s Crnom Gorom
utvrđeno je prema granicama oblasti uspostavljenih 1922., a ne prema stanju iz
1918., čime je Hrvatskoj oduzeto područje Boke kotorske i dalje na jugoistok. Za
razgraničenje sa Slovenijom bi se moglo također reći, da je u područjima tadašnjih
kotareva Čakovec, Karlovac i u Istri, dijelom provedeno na štetu Hrvatske, dok se
jugokomunističke vlasti, pri razgraničenju s Mađarskom nisu ni zalagale za prava i
možebitno priključenje Hrvata iz tzv. Bajskog trokuta, koji su s većinskim hrvatskim
stanovništvom sjeverne Bačke činili teritorijalno jedinstvo. Svjedoci smo, da se
pojedina katastarski i pravno potpuno nesporna hrvatska područja, poput dunavskih
ada, područja Sv. Gere, morske granice u Piranskom zaljevu ili granice u području
Prevlake, odnosno Bokokotorskog zaljeva, i danas političkim pritiscima ili silom
žele otrgnuti ili zadržati otrgnutima iz hrvatskog državnog područja, na što hrvatske
političke strukture ne nalaze pravi odgovor, ili čak umjesto sudskog rpavorijeka
utemeljenog na važećem međunarodnom pravu, koje ne bi bilo pravo da u sebi
ne sadrži sastavnicu pravednosti, protupravno pristaju na veleizdajničku političku
arbitražnu trgovinu.
Prihvaćanjem posljedica bilo kakvog i bilo čijeg nasilništva i bezakonja, šalje se
poruka i budućem silniku, da zlo i nasilje uspjeva, jer se nasiljem jednom nametnuto,
kasnije uspostavlja kao činjenica koju se bezraspravno poštuje. Stoga je hrvatskim
državnim vlastima obvezujuća zadaća savjesti, otvorenim činjeničnim pregovorima
s vlastima BiH, raspraviti i postići dogovor o pravednom rješenju nasilnog i
nezakonitog izdvajanja područja župe Zavalje.
Jednako tako, propašću komunizma i jugoslavenske države, javnosti su otkrivena
i obilježena mnogobrojna prikrivena masovna grobišta Hrvata, a pretpostavljeno
su bili stvoreni i svi uvjeti za institucionalno utvrđenje punine razmjera i vrsta
jugokomunističkih zločinstava nad hrvatskim narodom. Ipak, svjedoci smo
dosadašnje institucijske šutnje i daljnjeg prikrivanja zločina i zločinaca.
Zato i s ovoga zavaljskog skupa, upućujemo poziv hrvatskim vlastima za
neodgodivim omogućavanjem znanstvenog istraživanja komunističkih i ostalih
totalitarnih zločina u cilju odavanja priznanja žrtvama i prestanka svakog daljnjeg
manipuliranje njihovim brojem, istraživanje mnoštvenih grobišta iz II. svjetskog
rata i poraća (preko 1500 do sada otkrivenih), njihovim doličnim obilježavanjem,
utvrđivanjem identiteta i dostojanstvenim pokapanjem posmrtnih ostataka žrtava,
izradu hrvatskog žrtvoslovnika koji će poimenice zabilježiti svaku utvrdivu hrvatsku
žrtvu, povratom nasilno oduzete imovine i dostojanstva preživjelim žrtvama zločina
ili njihovim potomcima, zakonskom zabranom veličanja i javnog isticanja simbola
totalitarnog sustava komunizma i pokušavanja pretvorbe komunističkog sustava koji
je normama europske i šire međunarodne zajednice naroda jednodušno označen
zločinačkim bez iznimke, u navodni antifašizam, kao i za poništenje presuda
komunističkih tzv. „revolucionarnih“ ili „sudova nacionalne časti“ i ostalih političkih
sudskih postupaka, uz punu rehabilitaciju njihovih žrtava.
Zavalje, 13. kolovoza 2011.

Ni lenta ne smije ostati

Ni lenta ne smije ostati

Iza zavjese
Riječ je o simbolu koji se veže uz Tuđmana. U akciji tzv. detuđmanizacije na red je morala doći i lenta!

Kad je Hebrang na samoj predsjedničkoj inauguraciji primijetio da na službenoj bini nema hrvatskoga barjaka, mediji su ga napali jer je pri kraju pozornice napravljena zavjesa od zastava pa, ako mu baš treba barjaka, bilo ih je ondje. Inače, to je jedna od sramotnijih rečenica hrvatskoga tiska jer – ili ovoj naciji treba barjak kako to zakon nalaže, ili ukinimo državni stijeg! Hebrang je, naime, govorio o zakonskoj obvezi! Kad je malo poslije Josipović otvoreno kritizirao jednu odluku Ustavnog suda, što je svjetski fenomen, dio univerze šutke se zgražao jer je to Rubikon koji pravi demokratski lideri nikada ne prelaze!
Sada je, na upit urednika braniteljskog portala zbog čega unatoč zakonskoj obvezi ne nosi lentu u točno određenim situacijama, Josipović otišao korak dalje i odgovorio da je zakon o lenti donesen u drugim okolnostima te da danas imamo drugi okvir potreba i realnosti. Josipović odgovara: Lenta u tim okvirima svojim izgledom i funkcionalnošću nema svrhu kakvu je imala... S estetskoga i političkoga stajališta ona očito već niz godina nije nailazila na podršku najšire javnosti, a ni na podršku i korištenje bivšeg predsjednika Mesića. Gotovo desetogodišnjom neprimjenom zakon se, kako kaže teorija prava, izobičajio i time izgubio na važnosti i značenju...
Zasigurno bi bilo bolje da Sabor i formalno promijeni odredbe zakona o lenti... Josipović, dakle, kaže: da, postoji zakonska odredba o nošenju lente. Da, ja svjesno kršim tu zakonsku odredbu, u isto vrijeme JA zaključujem da je zakon disfunkcionalan, ZNAM da to misli i moj narod, a krunski dokaz leži u tome što lentu nije nosio ni Mesić. I još uvodi i teoretsku pravnu novost: deset godina kršenja legalne zakonske norme dovoljan je rok da zakon onda i prestane vrijediti! Profesor Pravnog fakulteta uči nas da se zakon mijenja protekom vremena, ne zakonodavnom procedurom!
Predsjednik se poziva na “najširu javnost”, što je povijesno opasan termin jer nitko ne zna što misli “najšira javnost” dok se ta volja ne utvrdi. Pobijedio je na izborima? Jest, ali to ne znači da se od njega očekivalo da krši zakon! Kakav je to predsjednički demokratski standard kad imate zakon koji kršite samo zato što po vama norma “već niz godina nije nailazila na podršku najšire javnosti”? Bivši ministar pravosuđa i profesor na istom Pravnom fakultetu dr. Ramljak o ovoj problematici kaže: Ne, lenta se ne može po kratkom postupku spremiti u muzej starina u skladu s ideološkom prognozom da će ondje završiti država i svi njezini simboli i atributi.
Ovo pitanje ima barem tri aspekta: pravni, politički i društveni. Postavlja se pitanje može li izobičajenje u ovom slučaju ići pod ruku s postulatima pravne države i mogu li pozitivni propisi automatski prelaziti u izvanpravnu zonu na temelju subjektivne ocjene. Ako netko misli da zakon ili drugi propis nije dobar, to može provjeriti inicijativom za njegovu promjenu. Politički je aspekt ovog problema znatno složeniji, riječ je o jednom od simbola koji se vežu uz ime prvog predsjednika dr. Tuđmana. U akciji tzv. detuđmanizacije i lenta je morala doći na red! Dok je to Mesić činio šutke, Josipović ide opasan korak dalje. Pozivajući se na javnost, pokušava tumačiti volju naroda, premda u zakonskoj sferi volju naroda može izražavati samo njegovo predstavničko tijelo – Sabor.
Inače, zanimljivo je kakva dvostruka mjerila Josipović pokazuje u tretmanu nekih drugih političkih običaja države. Je li se izobičajilo odlaziti slaviti ustanak u Srbu? Taj se običaj ne prakticira dva puta dulje nego što Mesić krši zakon o lenti! Pa ipak je tu Josipović mimo običaja kršio ustaljena pravila i ložio stare vatre. Tu se nje pitao što misli “najšira javnost”. Je li se nakon svih Hudih jama i otkrivenih desetaka tisuća žrtava partizanskog terora izobičajilo afirmativno govoriti o komunističkoj zvijezdi petokraki, a da se šuti o njezinim zločinima? Jest, ali Josipović je bez ograde partizanske kape nazvao najljepšim atributima! Što ćemo s običajima starima desetak godina? Je li pitao “najširu javnost” što o tome misli? Misli li “najšira javnost” da je vrijeme da partizanski zločinci odgovaraju, ali i da Udbini likvidatori stanu pred lice pravde? Da! Je li se izobičajilo šutjeti o tome? Jest, ali ne u uredu predsjednika Josipovića! Ondje običaje stvaraju i ukidaju po ideološkoj crti!
Sramota je da najveći dio pravne struke i univerze šuti kad šef države javno kaže da krši zakon jer ON misli da taj zakon treba kršiti, to je onaj bešumni lepet kostura hrvatske intelektualne scene koja je za dobru apanažu uvijek davala alibi svakom stanaru Pantovčaka.
Tihomir Dujmović

Servicios jurídicos – Traducciones – Propiedades inmuebles – Bienes raíces –Sucesiones – Poderes – Inscripción de propiedades – Contratos – Testamentos

Legal services: Civil and commercial – Translations – Real Estate – Probate Proceedings – Powers of Attorney – Property registration – Contracts – Wills

Pravne usluge  – Prijevodi – Nekretnine – Ostavinski postupci – Punomoci – Upis pravo vlasništva – Ugovori– Oporuke

Dra. Adriana Smajic – Abogada y Traductora pública de idioma croata – Attorney at Law - Croatian Lawyer– Odvjetnica – Abogado croata – Traductor croata www.adrianasmajic.blogspot.com  - adriana.smajic@gmail.com

Joza Vrljicak – Master in Economics (Concordia U, Montreal) joza.vrljicak@gmail.com

Clientes y casos en: Argentina, Bosnia-Herzegovina, Canada, Chile, Croacia, España/Spain, Estados Unidos/United States, Francia, Perú, Uruguay, Venezuela

Otto von Habsburg imao je i hrvatsko državljanstvo

05.07.2011

Otto von Habsburg, najstariji sin posljednjeg austrijskog cara i mađarskog kralja Karla I., preminuo je jučer u 98. godini života. Bio je dugogodišnji zastupnik u Europskom parlamentu i veliki zagovarač ulaska Hrvatske u EU, piše Deutsche Welle
Franz Josef Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xaver Felix Renatus Ludwig Gaetan Pius Ignatius von Habsburg, tako glasi puno ime najstarijeg sina posljednjeg austrijskog cara i mađarskog kralja.
Rođen je 20. studenog 1912. u Reichenau u Donjoj Austriji. Nakon proglašenja republike njegova je obitelj živjela na Madeiri, a nakon toga u različitim europskim zemljama. Otto von Habsburg bio je odlučan protivnik Adolfa Hitlera i nacionalsocijalista. Nakon pripojenja Austrije Njemačkom carstvu 1938. godine, Habsburg šalje iz pariškog egzila poziv inozemstvu da intervenira. Od njemačkih snaga koje ulaze u Francusku Otto von Habsburg sklanja se u SAD-a.
Nakon Drugog svjetskog rata stalno se nastanjuje na jezeru Starnberg u Bavarskoj gdje se i dalje bavi publicistikom. Napetosti u njegovim odnosima s obitelji u Austriji popuštaju tek šezdesetih godina prošloga stoljeća. Posebice austrijski socijalisti odbacuju bilo kakve odredbe koje bi bivšu dinastiju na bilo koji način stavljalo u povlaštenu poziciju. Godine 1961. Otto Habsburg-Lothringen, kako je glasilo ime obitelji u Austriji, potpisuje izjavu da odustaje od naslova i zahtjeva za prijestoljem.

Posjedovao i hrvatsko državljanstvo

Od 1978. Otto von Habsgurg prima njemačko državljanstvo. Od 1982. postaje član bavarske stranke CSU i angažira se od 1979. vrlo aktivno kao mandatar ove stranke. Na izborima za Europski parlament 1979. nalazi se na sigurnom mjestu na popisu stranke za ulazak u ovu europsku instituciju i ponovno je biran na izborima za Europski parlament 1984, 1989. i 1994. Svoje članstvo u stranci i mandat zastupnika u Europskom parlamentu posebno je koristio za angažman oko proširenja Europske unije. Tako se primjerice izrazito zalagao za Mađarsku koja je postala članicom 2004. Von habsburg je bio je vrlo aktivan sve do napuštanja Europskog parlamenta 1999. kada je navršio 86 godina. Otto von Habsburg posjedovao je austrijsku, mađarsku, njemačku i hrvatsku putovnicu, piše Deustsche Welle.

Čitav niz godina za Otta von Habsurga radio je kao asistent, a kasnije i kao osobni povjerenik za Hrvatsku Bernd Posselt, današnji zastupnik u Europskom parlamentu koji je obilazio Hrvatsku od ranih devedesetih 20. stoljeća i izravno izvještavao o stanju u zemlji. Preko zastupnika Posselta Otto von Habsburg je bio uvijek dobro informiran o zbivanjima u Hrvatskoj, a Posslet je u neku ruku nastavio angažman Habsburga svojim angažmanom oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Zalaganje za Mađarsku i Hrvatsku

Otto von Habsburg je uvijek govorio da je Hrvatska njegova domovina i da je rođen kao Hrvat. U starijim godinama rjeđe je dolazio u Hrvatsku. Tako je prije devet godina, uoči svog 90. rođendana izjavio sljedeće: 'Prije sam češće dolazio u Hrvatsku, povezanost s njom je ostala, iako već dugo nisam bio ovdje. Došao sam razgovarati s hrvatskim dužnosnicima koji se intenzivno zalažu da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Smatram da Hrvatskoj nikako nije mjesto na Balkanu, pa niti na zapadnom Balkanu, o kojem se u posljednje vrijeme mnogo govori.'

Von Habsburg je govorio i o jednom susretu u Strasbourgu na kojem je tada predstavljeno deset nacija koje su u to vrijeme još bili samo kandidati za ulazak u Europsku uniju u sljedećem krugu. 'Bugari su bili tamo, Rumunji su također bili pozvani, ali nije bilo nikoga iz Hrvatske. Bio sam tužan kad sam vidio da su se tek dvojica starih prijatelja Hrvatske založili za njene interese, ali Europa kao da nije imala sluha za ono što su govorili i što su stvarne potrebe i vrijednosti Hrvatske', rekao je Von Habsburg početkom prošloga desetljeća kada je Hrvatska kretala na svoj dugi put prema Europskoj uniji. Otto von Habsburg danas bi bio ponosan na Hrvatsku koja će za dvije godine, još za njegove stote obljetnice rođenja postati 28. članica Europske unije, piše Deutsche Welle.
(Tportal)

Servicios jurídicos – Traducciones – Propiedades inmuebles – Bienes raíces –Sucesiones – Poderes – Inscripción de propiedades – Contratos – Testamentos

Legal services: Civil and commercial – Translations – Real Estate – Probate Proceedings – Powers of Attorney – Property registration – Contracts – Wills

Pravne usluge  – Prijevodi – Nekretnine – Ostavinski postupci – Punomoci – Upis pravo vlasništva – Ugovori– Oporuke

Dra. Adriana Smajic – Abogada y Traductora pública de idioma croata – Attorney at Law - Croatian Lawyer– Odvjetnica – Abogado croata – Traductor croata www.adrianasmajic.blogspot.com  - adriana.smajic@gmail.com

Joza Vrljicak – Master in Economics (Concordia U, Montreal) joza.vrljicak@gmail.com

Clientes y casos en: Argentina, Bosnia-Herzegovina, Canada, Chile, Croacia, España/Spain, Estados Unidos/United States, Francia, Perú, Uruguay, Venezuela

Europska Unija - Prof. dr. Tomislav Sunić

Europska UnijaProf. dr. Tomislav Sunić
Problem nije u tom kako ući u Europsku uniju nego kako čitav iz nje izaći. Takve misli, ako već ne u praksi, teoretski prolaze kroz glave političara u Grčkoj, Španjolskoj, Irskoj i Portugalu. Nakon početka burnih događaja izazvanih svjetskom financijskom krizom, izgleda da Europska unija sada više voli Hrvatsku nego što Hrvatska voli Europsku uniju. Ravno prije godinu dana, kada su započeli ulični neredi u bankrotiranoj Grčkoj, kojoj predstoji rasprodaja same sebe, čelnik Europske komisije, José Miguel Barosso, u malo zapaženom razgovoru sa europskim sindikalnim čelnicima, nije isključio mogućnost „ građanskog rata“ i „diktatura“ – tim više što navedene zemlje, uključujući i njegov rodni Portugal, imaju bogatu tradiciju vojnih udara . I to bez obzira na činjenicu da su u zadnjih dvadeset godina upravo navedene zemlje dobivale najviše novaca iz fondova Europske unije. A od razvikanog „keltskog tigra“, koji je do nedavno hvaljen do nebesa, ostao je samo pokisli irski seter. Da Europska unija treba danas više Hrvatsku nego Hrvatska Europsku uniju ukazuje je i nedavni paternalistički govor njenih čelnika upućen hrvatskim medijima povodom hrvatskog članstva 2013. godine.
Svaki hrvatski dinamičan poslodavac i svaki mlađi Hrvat sa završenim fakultetom, može se veseliti ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Nema većeg poniženja nego čekati u dugačkim kolonama drugog razreda europskih zračnih luka za europsku propusnicu, ili se mrcvariti godinama za radnu ili studentsku dozvolu u europskim metropolama. Nakon 2004.godine, milijun mladih Poljaka razmigoljio se diljem Europske unije, jer svjetla budućnost nove poljske političke klase, nikako da se ostvari. Problem dakle nije u ideji Europske unije; problem leži u tome što njeni vlastiti arhitekti ne znaju kojim putem da Europu pokrenu. A do hrvatskog srpnja 2013. još je jako daleko.
Sladoledi u Euroslaviji
Danas, u svjetlu dugogodišnjih pregovora sa Europskom unijom postavlja se pitanje: Koja je uopće bila svrha stvaranja države Hrvatske i žrtava Domovinskog rata? Proglašenje samostalne i suverene države? Izgleda da cilj stvaranja Hrvatske, barem slušajući hrvatsku političku klasu, nije nikakva samostalna Hrvatska, nego njeno ultimativno uključivanje u Europsku uniju. Premda Hrvatska nije još službeno dio Europske unije, ona je njen psihološki i ideološki dio već punih dvadeset godina. Od raspada Jugoslavije 1991., sve su hrvatske vlade bile izložene stalnim briselskim pritiscima, ukazima i ultimatumima. Nikako nisu europski čelnici htjeli 1991. godine prihvatiti činjenicu da se raspada njihova miljenica Jugoslavija. Dvadeset i trećeg kolovoza, 1991., u svom govoru pred Europskim parlamentom, bivši predsjednik Europske  komisije, Jacques Delors, je rekao: „ Ne možemo ujediniti države zapadne Europe i u isto vrijeme ohrabriti odlazak sovjetskih republika“ . Mora da je to bila dobra muzika za uši Slobodana Miloševića.
A tko se ne sjeća EU- „sladoledara“ koju su hodočastili u ratom zahvaćena hrvatska područja, uz svoje prodike o poštivanju „prekida vatre“ – koja nikako da stane? Europska unija neizravno je najviše odgovorna za rat u bivšoj Jugoslaviji. Nametanjem embarga Hrvatskoj, odbijanjem jasnog označavanja agresora i žrtve agresije, Unija je pokazala amaterski stav u formuliranju zajedničke vanjske politike. A upravo je vanjska politika srž po kojoj se prepoznaje svaka politička jedinka, bilo da se jedinka zove država, carstvo, ili unija.  Ugovor iz Maastrichta koji se poklapa sa početkom agresije na Hrvatsku, samo je dodatno balkanizirao čelnike Europske unije, budući da svaki od njih, iz vlastitih povijesnih razloga, ima drugačiji stav prema hrvatskom, odnosno srpskom pitanju. A zašto bi Unija i njeni eurokrati donosili političke odluke, ako im vlastiti prijedlog Ustava (Čl. 1.41-7) i dalje daje alibi da se sakriju pod skute Amerikanaca i NATO-a?  Istoimeni članak prijedloga Europskog Ustava nadalje kaže da je „NATO za države članice temelj njihove kolektivne obrane“. U praksi to znači da Europska unija, za svaki nedostatak svoje političke volje, uvijek ima izgovor u dobroj volji Amerike. Hrvatska je trebala čekati četiri godine da bi njenu dramu riješila Amerika – a ne Europa. Niti dan danas Europska unija nema zacrtanu viziju vanjske politike – te stoga niti jasnu viziju europske budućnosti.
 
Utopija na vlasti
Usporedba Europske unije sa bivšim sovjetskim Politbiroom ima na pretek, uključujući i komentare poznatih pisaca i političara  - i lijevih i desnih. Ruski književnik i bivši antikomunistički disident, Vladimir Bukovski, vidi u Europskoj uniji represivni mehanizam, gori od Sovjetskog Saveza.  Francuski ljevičari također su bili glasni u odbacivanju Europskog Ustava tijekom referenduma u Francuskoj, 2005. godine. Bivši francuski premijer i više puta ministar, Edouard Balladur, nedavno je rekao da  je „Europa od 27 članica osuđena na neuspjeh“. A najdalje je otišao bivši profesor i bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger koji ironično i retorički pita: „A koga da telefonski zovem u Europi?“ . Ovo nije niti vic niti šala, budući da se Europska unija sastoji od velikog broja tijela, bilo da je to Europska komisija, Vijeće Europe, ili Europski parlament, od kojih svatko čeka jedan na drugog da donese političku odluku. Paralele bi se mogle povući sa jugoslavenskim SIV-om i republičkim sekretarijatima bivše Jugoslavije, od kojih je svaki prebacivao odgovornost na drugo tijelo jugoslavenske federacije. Bivši doušnici Udbe u današnjoj Hrvatskoj imaju pravno pokriće, jer svoj bivši denuncijantski rad u korist republičke Udbe, lagano mogu prebaciti na direktive savezne Udbe.  Uostalom prave uzroke raspada Jugoslavije treba tražiti u njenoj institucionalnoj paralizi izazvanom sukobima između republičkih i saveznih birokrata.
Svaka apstraktna država bez legitimiteta ne može imati dugotrajni legalitet. A pitanje legitimiteta, ili pučki rečeno vjerodostojnosti, leži u ustavu svake zemlje. Europska unija nema normalan ustav, iz jednostavnog razloga što ne postoji europski narod. Postoje europski narodi i to svaki sa svojim vlastitim ustavom. Stoga se i prijedlog ustava Europske unije, čiji je glavni pokretač bio bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing, morao već nekoliko godina kasnije, t.j. 2007., mijenjati u tzv. Lisabonski ugovor – t.j. novi eufemizam za staru stvar. Giscard je toliko bio pošten pa nije lagao, nego je izjavio da je „Lisabonski ugovor, koji je isključivo napisan na temelju prijedloga o Ustavu (koji je umro 2005.), potpuno isti alat. Jedino se raspored u kutiji za alat izmijenio.“
Laik na novi Lisabonski ugovor, koji je pun jezičnih akrobacija, gleda sa strahopoštovanjem, premda je riječ o pojmovnom i jezičnom priručniku koji agitpropovskim rječnikom daje primjedbe i nadopune na stavke prijašnjeg Ustava. Jer ako prvobitni Ustav nije mogao proći niti kod Francuza, niti kod Nizozemaca, niti kod Danaca, onda treba natjerati sumnjičave europske glasače da glasuju za pričuvnu lisabonsku verziju. A ako neka europska država ni tada ne prihvati pričuvnu verziju, kao što je to bila Irska u 2008. g. — tada Irci moraju glasati sve dok ne prihvate Lisabonski ugovor. Ovakav diktatorski i kriptokomunistički tik ima u svom ponašanju i dobar dio hrvatskih sabornika. Jer ako postoji i najmanji strah da hrvatski poslovični negativci, t.j. „ desničari“, „tuđmanisti“, „primitivci“, „ognjištari“, „ustaške kape“, „nacionalisti“ itd., itd., na slijedećem referendumu kažu „NE!“ , tada je potrebno stornirati referendum i zamijeniti ga kuloarima „reprezentativne demokracije“, što je samo lijepi naziv za parlamentarne intrige različitih interesnih skupina.
Nije to ništa novo. U Europskoj uniji, Njemačka, za razliku od drugih država članica, nema zakonsko pravo na referendum – što samo govori koliko je stvarno Njemačka suverena država. Jedino pravo i obvezu koju Njemačka ima je da njeni porezni obveznici vječito plaćaju greške i trošarine ostalih zemalja članica, kao i da šakom i kapom plaćaju najveću tranšu eurobudžeta.  Nijemci moraju uplatit 22 milijarde eura za spašavanje nelikvidnih zemalja članica. Doduše na vlastite zamolbe i s obzirom na vlastitu gospodarsku situaciju ovaj puta mogu protegnuti rok uplata, ali oni moraju platiti -- jer nema drugih članica koje mogu gasiti rastući financijski požar u Europi.  Bez njemačkog novca nema Europske unije. Odnosno Unija funkcionira dokle god ima njemačkog novca.
A tko bira članove moćne Europske komisije? Nitko. Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije, koja se sastoji od od europskih „povjerenika“ (u službenom francuskom jeziku koristi se riječ „komesar"-- riječ koja bolje oslikava birokratsko ponašanje „povjerenika“ ), čija politička pozicija u hijerarhiji Europske unije odgovara ulogama ministara 27 zemalja iz kojih oni dolaze. Njih ne bira ničija država članica nego ih imenuje Vijeće Europske unije. Predsjednika Komisije, čija funkcija odgovara ulozi premijera, također ne bira ničija država. A niti novog predsjednika Vijeća Europe, Hermana Van Rompuya, nisu izabrali glasaći niti jedne države članice Europe.
Teologija tržišta; nova globalna superklasa
No mora se priznati da je Europska unija dobra platforma za kritiku Europske unije! Njeni najveći kritičari mogu pred očima cijele Europe otvoreno napadati njenu birokraciju, njene diktatorske impulse i njenu rasipničku politiku. Engleski zastupnik u Europskom parlamentu Nigel Farage, čak je izvrijeđao fizički izgled Van Rompuya, nazvavši ga „mlakonjom i trećerazrednim bankarskim činovnikom“, te ga pred zastupnicima Parlamenta pitao: „A tko ste vi? Nikad o Vama nisam čuo. Tko je za vas glasao?“ Farage teško optužuje Uniju, a osobno Van Rompuya za malverzacije i manjak profesionalnih referenca. Farage se odbio ispričati i Belgiji, Rompuyu i Uniji, te je rekao da „imam pravo napasti čovjeka koji predstavlja 500 milijuna ljudi, a koji je plaćen više od američkog predsjednika,a kojeg mi nismo izabrali .
 Najveći nesporazum leži u nedovoljnoj definiciji Europske unije. Da li je Unija političko tijelo, ekonomsko tijelo, ili kulturno tijelo? Glavno mjesto spoticanja je stavka Ustava (Čl. I-3, 2) o kojoj je riječ o „slobodnom tržištu u kojem je konkurencija slobodna i neometana “. Ove riječi izazvale su pravu paniku prije par godina kod francuskih socijalista, ali i europskih nacionalista, jer po toj jezičnoj formulaciji (koja drugačije zvuči na engleskom jeziku), Europska unija brani najgori oblik kapitalizma.
A možda je i tako. Sama riječ „tržište“ spominje se  88 puta u prijedlogu Ustava dočim riječ „konkurencija“, 28 puta  - iz čega se može zaključiti  da je glavni cilj Unije slijepa vjera u stalni gospodarski rast, a nimalo kulturna snaga Europljana ili politička suverenost Europe. To je i glavni razlog zašto Ustav nije prošao 2005. g. u prvoj rundi, jer brojni građani Europe, a naročito Francuzi, odbacuju globalni kapitalizam. Po Europskoj uniji dakle, sve druge političke alternative, a pogotovo ideja samostalne nacije, a kamoli nacionalizma, ne dolaze u obzir. Po tržišnoj logici mora se prihvatiti bešćutnu eksploataciju i vjeru u sveto tržište kao završni povijesni čin.
Potrebno je u interesu hrvatske javnosti znati kako su vođeni desetgodišnji pregovori sa Europskom unijom i tko su pojedinci kojih su ih vodili? Koje su reference oni imali? – i to ne samo jezične, meta-jezične i para-jezične, nego kulturne, povijesne i strukovne ? Što su hrvatski pregovarači dali, a što su dobili od Europske unije? Odnosno, u kojoj mjeri su protekli pregovori sa Europskom unijom bili dijalog, a u kojoj mjeri su pregovori bili „euro-monolog“ uz završnu bukvicu o nekom “monitoringu“?  Hrvatska javnost je dužna to znati jer o tome ovisi ne samo budućnost Hrvatske u Uniji, nego i sudbina svih građana u Hrvatskoj. Europeisti i eurokrati vrlo dobro znaju, premda u javnosti ne žele kazati, da nacionalizam, i to od začetka europske Unije t.j. od famoznih Rimskih ugovora iz 1957.g., pa sve do danas, predstavlja najveću opasnosti za Europsku uniju.
Po filozofiji europeista i eurokrata, nacionalizam je kobna opasnost koja se mora sputati pod svaku cijenu, čak ako je potrebno uvođenje i masovne političko-policijske represije. Imajući to u vidu jasno je zašto Njemačka u velikom izdanju, kao i Hrvatska u malom, igraju u Europi ulogu pučkoškolskih „negativaca“, koji obvezno pohađaju satove iz liberalne metodologije i antifašističke pedagogije. Upada to u oči pogotovo glede migracione „multikulti“ politike koju Europska unija nije do dan danas definirala. U Europskoj uniji živi preko 25 milijuna građana neeuropskog podrijetla. Stoga je moguća balkanizacija Europske unije, rasni neredi i provala nacionalizma, nešto od čega europeisti izuzetno strahuju. To pokazuju i nedavne svađe između Italije sa Francuskom glede prihvaćanja sjevernoafričkih izbjeglica i ponovnog uvođenja graničnih kontrola poznate pod zvučnim toponimom “Schengen“.
Jer svatko želi poslati „one druge“, a to su prvenstveno izbjeglice iz sjeverne Afrike i prednje Azije, na tuđi teren, a ne ih držati u vlastitom dvorištu. Najljepše je pričati o toleranciji i višeetničkom suživotu kad „oni drugi“ obitavaju u tuđim kućama. Vrlo brzo, na mig Europske unije, Hrvatska će prihvatiti tisuće izbjeglice iz cijelog svijeta. Možda bih se njih moglo smjestiti u nova naselja i kampove u liberalnoj Istri ili na podnožju Medvednice, i to u dvorišta hrvatske političke-medijske klase, koja se voli hvaliti svojom multikulti tolerancijom. Tada će vlastitim primjerom moći pokazati i ostalim Hrvatima sve čari multietničkog suživota. Ako u tome nisu uspjeli bratstvom i jedinstvom u Titovoj Jugoslaviji, možda bolje uspiju u egzotičnoj Uniji.

Ideja o katastrofi Europe
Biti ili ne biti u Europskoj uniji nije pitanje sad. Glavno pitanje je da li Hrvatska želi ući u Uniju dvonožno ili četveronožno, servilno ili uspravno, sprijeda ili odostraga. Jedno je značila ideja jugoslavenstva u glavi Josipa Strossmayera ili Frane Supila, a drugo je bila ideja jugoslavenstva u glavi kralja Aleksandra Karađorđevića i generala Draže Mihajlovića. Sličnu sudbinu jugoslavenstva može doživjeti Europska unija. To nije ništa novoga u povijesti. Ideja o Europi kao domu svih Europljana stara je kao i sami Europljani. Karlo Veliki u IX. stoljeću imao je zamisao o zajedničkoj kršćanskoj Europi kao bedemu protiv azijskih uljeza. Slično je mislio Karlo V u XVI. stoljeću u svojstvu cara Svetog Rimskog Carstva. Princ Eugen Savojski, u XVII.  bio je Europljanin francusko- talijansko- njemačkog podrijetla, sa vrlim poznavanjem jezika i naroda na Balkanu. Shvaćao je probleme ne samo srednje i južne Europe nego i cijele Europe, i to puno bolje nego moderni briselski namjesnici. Uz malo sreće mogao je izbaciti Turke iz Bosne i pretvoriti Sarajevo nakon 1697.g u barokni srednjeeuropski grad. Da je tako bilo izbjegle bi se u narednim stoljećima serijske patnje i silne međusobne mržnje svih naroda jugoistočne Europe. No Eugen je morao stalno premještati trupe iz Slavonije na rijeku Rajnu, jer vrla katolička Francuska imala je dobrog saveznika u Osmanlijama i nije mogla smisliti jaku Njemačku ili Austrougarsku u srcu Europe.
I Lenjin i Trocki i Staljin imali su svoju viziju zajedničke Europe, o čemu govore brojne legalne i ilegalne sovjetske republike, od Rumunjske i Madžarske do Bavarske i Berlina, krajem 1919. godine. Do nedavno, postojala je mogućnost da glavni grad Unije, Bruxelles, bude pod znakom crvene zvijezde, a ne umotan u plavetnilo sa žutim zvjezdicama. I nacional-socijalisti i europski fašisti imali su svoju viziju zajedničke Europe. Pola milijuna europskih dragovoljca, iz trideset i dva europska naroda, od Španjolske do Ukrajine, od Finske do Albanije, služilo je od 1941. do 1945. u njemačkim postrojbama. Prvog svibnja 1945. godine, oko 23 sati, na križanju Wilhelmstrasse i  Prinz-Albrecht Strasse završava bitka za novi-stari europski poredak, nakon što su se predali francuski dragovoljaca, ostaci Waffen-SS divizije Charlemagne. Dan kasnije. 2. svibnja, 1945., pripit sovjetski vojnik ubija zarobljenog francuskog legionara Rogera Albert Bruneta. Na taj način i takva verzija ujedinjene Europe završava u Berlinu.

 Dr. Tomislav Sunić (http://www.tomsunic.info/)

Servicios jurídicos – Traducciones – Propiedades inmuebles – Bienes raíces –Sucesiones – Poderes – Inscripción de propiedades – Contratos – Testamentos

Legal services: Civil and commercial – Translations – Real Estate – Probate Proceedings – Powers of Attorney – Property registration – Contracts – Wills

Pravne usluge  – Prijevodi – Nekretnine – Ostavinski postupci – Punomoci – Upis pravo vlasništva – Ugovori– Oporuke

Dra. Adriana Smajic – Abogada y Traductora pública de idioma croata – Attorney at Law - Croatian Lawyer– Odvjetnica – Abogado croata – Traductor croata www.adrianasmajic.blogspot.com  - adriana.smajic@gmail.com

Joza Vrljicak – Master in Economics (Concordia U, Montreal) joza.vrljicak@gmail.com

Clientes y casos en: Argentina, Bosnia-Herzegovina, Canada, Chile, Croacia, España/Spain, Estados Unidos/United States, Francia, Perú, Uruguay, Venezuela